Kada će Bog nagraditi/kazniti ljude sukladno
tome kako su proveli ovaj život?
Svakog pojedinačno odmah
nakon smrti ili sve skupa na kraju vremena?
Hoće li nepokajani grešnici
doslovce gorjeti u paklu kroz cijelu vječnost?
Prvo
moramo naglasiti da pakao uistinu postoji. To je stvarno mjesto, svi koji su
odbacili spasenje naći će se u njemu onoga trena kada se Krist pojavi
u slavi sa svojim svetima.
Tada
će zli mrtvi uskrsnuti i biti suđeni po svojim djelima. Kako znamo da
je plaća grijeha smrt, te da samo oni koji vjeruju u Isusa imaju život
vječni možemo mirne savjesti zaključiti da će svi oni koji su
odbacili Božju milost biti uništeni u paklu. Biti će kažnjeni vječnom
kaznom - smrću. Drugim riječima biti će uništeni u paklu skupa
sa „velikim varalicom“ tj. „Sotonom“ i njegovim anđelima. Biblija nigdje
ne kaže da su ljudi (ili ijedna njihova komponenta) besmrtni. Pridjev besmrtan
daje se jedino Bogu (1. Tim 6,16), a vječan život (besmrtnost) bit će
dar onima koji su vjerovali u Isusa (Rim 2,7; 1. Kor 15, 53-54).
Biblija
je nedvosmislena u pogledu toga. Kaže da će uskrsnuti mrtvi „pravedni i
nepravedni“, kao i to da nam se svima pojaviti pred sudom Kristovim da primimo
nagradu ili kaznu ovisno o tome što smo tijekom ovozemaljskog života
činili.
Narodno shvaćanje pakla je o mjestu kazne za zle 'besmrtne duše' kamo
idu odmah nakon smrti, ili o mjestu mučenja onih koji su odbačeni kod
suda. Međutim Biblija naučava da je Šeol grob, mjesto kamo odlaze svi
ljudi (i dobri i zli) nakon svoje smrti.
Kao riječ, hebrejska riječ 'Šeol', prevedena je na hrvatski sa
'grob' ili 'Podzemlje'. Nekoliko primjera gdje je ova riječ 'Šeol' koristi
trebali bi demistificirati pravi smisao tog izraza.
Pravedi Jakov rekao je „Ne sići ću k svome sinu u Šeol
tugujući“ (Postanak 37,35)
Drugim riječima on iako je spašen, vjerovao je da odlazi u Šeol
(grob), gdje će se pridružiti svome sinu. Ne radi se o tome da će on
tugovati u „Šeolu“, nego o tome da će tužan tamo otići.
Zapazimo, u Šeolu su završili i ljudi koji su se pobunili protiv Mojsija,
biblijski izvještaj kaže da „zemlja rastvori svoje ralje i progutala ih s
njihovim domovima (šatorima) [...] Živi siđu u Šeol, oni i sve njihovo“
(Brojevi 16, 32-33)
Zapazimo, kao i u prethodnom tekstu, oni nisu otišli u Šeol (tj. propali u
zemlju) živjeti, nego su živi sišli u Šeol. Drugim riječima, zemlja ih je
progutala, iz teksta je očito i da je to ujedno značilo i njihovu
smrt, jer ih zemlja nije odmah nakon toga žive izbacila van, kao što je bio
slučaj sa mnogim pravednicima nakon Isusovog uskrsnuća (Matej 27,52)
-"Ali će Bog dušu moju izbaviti iz ruku Podzemlja (Šeola)“
(Psalam 49,15)- tj. Davidova duša (tijelo) će biti uskrsnuto iz groba.
Vjerovanje da je grob mjesto kazne zlima odakle ne mogu pobjeći se
naprosto ne može izravnati s ovim; pravednik
može otići u Šeol (u nekim prijevodima i Podzemlje) tj. grob i opet izići. (Hošea
13,14) potvrđuje ovo: "Od groba (Šeola) ću ih izbaviti (Božje
ljude), od smrti ću ih sačuvati. O smrti, gdje je pomor tvoj,
Šeole!”. Ovo je citirano u 1. Kor.15,55 (u kontekstu uskrsnuća): „Jer ovo
raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se
obuče u besmrtnost. A kad se ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost i
ovo smrtno obuće u besmrtnost, tada
će se obistiniti riječ napisana: Pobjeda iskapi smrt. “Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je,
smrti, žalac tvoj?”
Hanine riječi u 1. Sam.2,6 su veoma jasne: "Jahve ubija, i
oživljuje (uskrsnućem); spušta u Podzemlje (Šeol), i izvlači".
Budući da je 'Podzemlje' grob, za očekivanje je da će pravednici
biti spašeni toga uskrsnućem u vječni život. Tako sasvim je
moguće ući u 'Podzemlje' (Šeol), ili grob, i kasnije ga napustiti
uskrsnućem. Glavni je primjer onaj Isusov,
"da se ne ostavi duša (tijelo) njegova u grobu, ni tijelo njegovo vidje
truhljenja" (Djela 2:31 Karadžić) jer bijaše uskrsnut.
Oboje dobri i loši ljudi idu u 'Šeol', tj. u grob. Tako Isusu
"Odrediše... grob sa zločincima" (Izaija 53,9). U ovom redu, ima
drugih primjera da pravednici idu u Šeol, tj, grob, kao što sam već naveo,
patrijarh Jakov, jedan je od njih.
Jedno od Božijh načela je da je plaća za grijeh smrt (Rim.6,23;
8,13; Jak.1,15). Prethodno smo pokazali da je smrt
stanje potpunog neznanja. Svi mrtvi završavaju u grobu (tj. Šeolu ili
Podzemlju), isto tako sigurno kao što ljudi bijahu uništeni potom (Lk.17,
27-29), ili pak ognjem i sumporom (Postanak 19,25) i kao što su Izraelci
poubijani po pustinji (1. Kor 10,10) svi ljudi prije ili poslije završili su
prekriveni zemljom (tj. u grobu ili Šeolu). U svim ovim slučajevima ljudi
(pravedni i nepravedni) su umrli umjesto da su bili
vječno mučeni.
Međutim bitno je zapaziti i razliku između 'prve smrti', kroz
koju nam je svima proći ukoliko se Isus ne vrati po nas za vrijeme našeg
života i „druge smrti“ (Otkivenje
2,11; 20,6; 20,14; 21,8) kojom će biti kažnjeni svi nepokajani grešnici.
Zapzimo jednu izrazito bitnu stvar, pravednicima,
tj. spašenima 'druga smrt' „neće nauditi“ (Otk 2,11), ili pak drugim riječima „nema nad njima vlasti“ (Otk 20,6). Oni
se nje ne moraju bojati.
Međutim, oni koji odbace spasenje uskrsnut će na vječnu
propast – tj. 'drugu smrt'. Mnogi nepravednici već su odavno mrtvi, mnogi
od njih tek će umrjeti, a oni koji živi dočekaju isusov dolazak
umrjeti će prilikom tog istog.
Ali, ono što je bitno zapaziti jest i da će pravednici (spašeni)
uskrsnuti, tj. biti preobraženi u neraspadljivost i uzeti u nebo ka Gospodinu
Isusu Krist kada se On vrati po njih, bez obzira na to jesu li umrli prije Isusovog povratka ili ga živi
dočekali (Ivan 14,3; 1. Solunjanima 4, 13-18), tj. prilikom „uskrsnuća pravednika“ (Luka
14,14).
Za razliku od spašenih (pravednih), nepravednici (tj. nepokajani grešnici) umrjeti će prvom smrću ali i
'drugom smrću'. Ta "druga
smrt" zadesit će ih neposredno nakon 'uskrsnuća na propast' (Ivan 5,29).
Ovi ljudi već jednom umrli, biti će uskrsnuti i suđeni o
povratku Krista, i onda kažnjeni drugom smrću, koja će, kao i njihova
prva smrt, biti nastavljena potpunim neznanjem. Ovo će trajati zauvijek.
U ovom je smislu kazna grijeha 'vječna', u tome da neće biti
kraja njihovoj smrti. Ostati mrtav zauvijek jest vječna kazna. Primjer
jedan gdje Biblija upotrebljava ovu vrstu izražavanja se nalazi u Brojevima
11,4. Ovo opisuje Božje jednopotezno uništenje faraonove vojske u Crvenom moru
kao jednog vječnog, još uvijek trajnog uništenja u tome da ova dotična
vojska nikada više nije dodijavala Izraelu: "kako učini, te ih voda
Crvenoga Mora potopi... i zatre ih Jahve do današnjega dana".
Čak i u vremena Staroga zavjeta vjernici su shvatili da će biti
uskrsnuća u posljednjem danu (pogledaj Daniel 12,2), nakon kojeg će
zli biti uništeni u paklu. Job 21, 30-32 je veoma jasan: "Bezbožnik...
će se iznijeti (tj. uskrsnuti) za dan gnjeva... ipak će biti (zatim)
odveden u grob" (izv. hebr. tekst). Jedna od prispodoba o povratku Krista
i suda govori o 'smaknuću' zlih u njegovoj nazočnosti (Lk, 19-27).
Ovo jedva da se uklapa u ideju da zli postoje zauvijek u svjesnome stanju,
primajući stalno mučenje.
U svakom slučaju, to bi bila prilično neproporcionalna kazna - vječno mučenje zbog djela
od 70 godina. Bog nema nikakva zadovoljstva kažnjavati zle ljude u nedogled;
stoga je za očekivanje da ih on neće vječno kažnjavati,
međutim, posljedica kazne (smrću) kojom će biti kažnjeni biti
će vječna (Ezek 18,23-32; 33,11, 2. Petrova 3,9), zato ju Biblija i
naziva vječnom kaznom.
U svakom od tih slučajeva očito je da Bog odvraća ljude od
smrti, tj. poziva ih na obraćenje, međutim kako je očito da su i
mnogi pravedni već umrli, jasno je da Bog tu ne govori o 'prvoj smrti'.
Tj. o smrti koja će prije ili poslije vrlo vjerojatno zadesiti i sve nas
koji ovo upravo čitamo, ukoliko se Isus ne vrati prije nego umremo.
Neki kršćani često povezuje kažnjavanje zlih s idejom vatre koja
gori u nedogled i mjesta/stanja beskonačno dugog mučenja. Ovo je u
oštroj suprotnosti s biblijskim učenjem o konačnoj sudbini
bezbožnika.
„Jer će biti satrti zlikovci, a koji se u Jahvu uzdaju baštinit
će zemlju. Još malo i nestat će bezbožnika; mjesto ćeš njihovo
tražiti, a nejga više nema“ (Psalam 37, 9-10)
„A bezbožnici će propasti [...] poput dima se rasplinuti“ (Ps 37,20)
„Zauvijek će biti zatrti zlikovci, istrijebit će se potomstvo
bezbožnika“ (Ps 37,28)
„A grešnici će biti iskorijenjeni [...]“ (Ps 37,38)
Ezek 32, 26-30 daje sliku o moćnim ratnicima okolnih naroda, da mirno
leže u svojim grobovima: "junacima koji padoše (u boj)... koji sidoše u
grob s oružjem svojim, i metnuše mačeve pod glave svoje... leže
među... onima koji sidoše u jamu". Ovo se tiče običaja
sahranjivanja ratnika s njihovim oružjem, i polaganju glave trupla na njihovu maču.
Ipak ovo je opis "Šeola" - groba. Ovi moćni ljudi koji leže
mirno u Šeolu (tj. svojim grobovima), jedva da podržava ideju da je grob mjesto
vatre. Fizičke stvari (pr. mačevi) idu u isti "Šeol" kao i
ljudi, pokazujući da Šeol (grob) nije jedno poprište duhovnog
mučenja. Tako je Petar rekao zlom čovjeku: "Novac tvoj zajedno s
tobom propao" (Djela 8:20).
Zapis Jonina iskustva također proturječi ovomu. Progutan od
divovske ribe: "zamoli se Jona Jahveu Bogu svojemu iz trbuha ribljega, i
reče: zavapih... ka Jahveu... iz utrobe grobne povikah" (Jona 2:1,2).
Ovo izjednačuje "utrobe grobne" s onom od kita. Trbuh kita je
doista bio 'pokriveno mjesto', koje je i osnovno značenje riječi
'grob', prevedenu 'Šeola' (ovdje 'Groba'). Očito, to nije bilo mjesto
vatre, i Jona je izišao iz "utrobe grobne" kad ga je kit izbljuvao
van. Ovo je pokazalo prema Kristova uskrsnuća iz 'Šeola' (groba) - vidi
Mt.12:40.
Gdje se Isus nalazio 'tri dana i noći':
„Kako je Jona bio u utrobi kita tri
dana i tri noći,
tako će i Sin Čovječji proboraviti u krilu zemlje tri dana i tri noći" (Matej 12:39-40)
“VJEČNI OGANJ“
Ipak, Biblija često upotrebljava predodžbu vječnoga ognja da
predoči Božji gnjev s grijehom, koji će ishoditi u potpunom uništenju
grešnika. Sodoma bijaše kažnjen "vječnim ognjem" (Juda 7), tj.
bio je potpuno uništen zbog zloće stanovnika. Danas je taj grad u
ruševinama, uronjen ispod vodama Mrtvoga mora; ni u kom slučaju sada ne
gori, što bi bilo nužno kad bismo doslovno shvatili 'vječnoga ognja'.
Zbog kršenja subote Bog je i Jeruzalemu zaprijetio 'neugasivim ognjem': "Ali ako me ne poslušate, te ne budete
svetkovali dan subotni [...] tada ću raspaliti oganj na vratima
njegovijem, koji će proždrjeti dvorove Jeruzalimske i neće se ugasiti" (Jeremija 17,27). Međutim kao što
je očita činjenica da je Jeruzalem uskoro i spaljen zbog ustrajanja u
grijehu, skupa sa „Domom Jahvinim, kraljevskim dvorom i svim kućama“ (2.
Kraljevima 25,9), tako je isto očito i da kuće Jeruzalema koje su
izgorjele 'neugasivim ognjem' više ne gore.
Iz toga je očito da je 'neugasivi oganj' prestao gorjeti kada je
'konzumirao' sve što vatra može proždrjeti, kao i da je prijetnja ognjem koji
se 'neće ugasiti', ukazivala na nemogućnost izbjegavanja kazne koja
će ih zadesiti ukoliko se ne pokaju (tj. ne prestanu griješiti), ali i
narav kazne (ognjem), a ne na
beskonačnu vatru koja će tamo gorjeti kroz doslovno cijelu
vječnost.
Slično, Bog je kaznio zemlju edomsku ognjem koji se "Neće gasiti ni noću ni danju,
dovijeka će se dizati dim njezin, od koljena do koljena ostaće
pusta... sova i gavran naseliće se u njoj... trnje će izniknuti u
dvorima njihovijem" (Izaija 34,9-15). Budući da će biti
životinje i biljke u razrušenoj zemlji Edoma, govor o vječnom ognju se
mora odnositi na Božji gnjeva i potpunog uništenje tog mjesta (ognjem). Isto
kao i u prethodnom slučaju, Izaija ukazuje na potpuno uništenje ognjem, te
nema govora o nekoj 'vječnoj vatri' koja bi tamo gorila u
beskonaćnost.
Hebrejska i grčka fraza koje su prevedene "zauvijek"
znače striktno, "za vijek". Ponekad ovo se odnosi na doslovnu
beskrajnost, na primjer vijek Božjeg kraljevstva koje će on uspostaviti
(Daniel 2,44; 2 Petrova 1,11). Međutim kada Bog koristi taj izraz za
smrtne ljude, nepokajane grešnike, ovozemaljske materijalne stvari i
slično, kojima istovremeno prijeti potpunim uništenjem ognjem i kaznom
ukoliko se ne pokaju, on ne misli doslovce 'zauvijek', tj. 'dovjeka', nego za
vrijeme njihova života, tj. postojanja ili egzistencije. Kada Bog kaže da netko
nekomu pod određenim uvjetima bude rob 'dovijeka' misli se u kontekstu
trajanje njegovog života, a ne na nedefiniranu beskonačnost, kao što sam
maloprije napisao, isto je i kada govori u kontekstu kažnjavanja tj. kazne
(Juda 6).
Opet i iznova je Božji gnjev na grijehe Jeruzalema i Izraela uspoređen
s ognjem: "gnjev moj i jarost moja izliće se na ovo mjesto
(Jeruzalemu)... raspaliće se, i neće se ugasiti" (Jeremija 7,20;
drugi primjeri uključuju Psalam 4,11 i 2. kraljevima 22,17).
Oganj je također povezan s Božjim sudom grijehu, naročito za Kristova
povratka: "Jer evo dan dolazi poput peći užaren; oholi i zlikavci bit će kao strnjika: dan koji se bliži spalit
će ih [...] da im neće
ostati ni korijena ni grančice“ (Malahija 4,1). Kad strnjika, ili
čak ljudsko tijelo, bude spaljeno ognjem, ono se pretvara u prah.
Nemoguće je bilo koja tvar, naročito ljudsko tijelo, doslovno gori
zauvijek. Govor o 'vječnom ognju' stoga ne može se doslovno odnositi na
vječno mučenje. Oganj ne može trajati zauvijek ako nema što gorjeti.
Iz bilijskog konteksta to je i više nego očito.
Otkrivenje nam govori da na Novoj zemlji više neće biti ni jauka ni
boli, ni patnje ni smrt. Svi koji su odbacili Stvoritelja biti će uništeni
i pasti u zaborav. Tada će početi Kristovo kraljevstvo kojeg su
propovijedali proroci i apostoli, isto ono za koje se u apostolskom vjerovanju
molimo da dođe što prije.
KONAČNI OBRAČUN SA GRIJEHOM
Krist će prvo doći da uzme svoje odabrane, zato je i rekao „U
kući Oca moga ima mnogo stanova. Kad ne bilo tako, zar bih vam rekao:
'Idem da vam pripravim mjesto!' Kad odem
te vam pripravim mjesto, vratit ću se da vas uzmem k sebi i da vi
budete gdje sam ja“ (Iv 14, 2-4).
„Jer će sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom, s glasom
arhanđela i sa zvukom trube Božje sići s neba, i najprije će
uskrsnuti umrli u Kristu. Zatim ćemo mi živi, mi preostali, biti skupa s njima odneseni u zrak na oblacima u susret
Gospodinu. I tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom. Stoga tješite jedan
drugoga tim riječima!" (1. Sol 4,16-18)
“Oni oživješe i kraljevaše sa Kristom tisuću godina. (Zapazimo sada
ovu činjenicu) Ostali mrtvaci ne
oživješe dok se nije navršilo tisuću godina. Ovo je prvo
uskrsnuće. Blažen i svet tko je dionik ovog prvog uskrsnuća!“
Dakako, kao što je redak maloprije kazao, zli i nepokajani grešnici koji su
umrli prije Kristova dolaska također će oživjeti (uskrsnuti) i to „na
propast“ (Dn 12,2), međutim kao što i sam tekst kaže, ne dok se ne navrši
tisuću godina.
Tijekom
tisuću godina ne zemlji će se nalaziti Sotona sa svojom ekipom, ali
neće imati koga da zavodi, neće niti moći jer je zatvoren
odnosno stavljen u „tamnicu“ na tisuću godina, odakle će biti
„odvezan (ali na) kratko vrijeme“ (Otk 20, 2-3)
Biblija
nam potom opisuje sudbinu nepokajanih grešnika i njihovu konačnu sudbinu:
„Kad prođe tisuću godina, Sotona će biti oslobođen iz
zatvora. Izići će i zavesti narode iz svih krajeva svijeta, koje
nazivaju Gog i Magog, i okupiti ih za bitku. Bit će ih neizmjerno mnogo -
poput pijeska na morskoj obali. Vidio sam ih kako su se okupili na prostranoj
poljani i opkolili Božji narod i njihov voljeni grad. Ali tada siđe vatra s neba i proguta ih.“ (Otkrivenje 20,9)
To
će biti njihova konačna sudbina!
GEHENA
U Novom zavjetu ima dvije grčke riječi prevedene 'pakao'. 'Hades'
je ekvivalent hebrejskog 'groba' o kojem smo raspravljali ranije. 'Gehena' je
naziv smetlišta koje je bilo tek izvan Jeruzalema, gdje je bio sagorjevan
gradski otpadak. Ovakva smetlišta su tipična za mnoge gradove u razvoju
danas (pr. 'Smoky Mountain' izvan Manile u Filipinima). Kao vlastita imenica
-tj. naziv dotičnog mjesta -trebala je ostati neprevedena kao 'Gehena'
umjesto da bude prevedena 'pakao'.
'Gehena' je aramejski ekvivalent hebrejskog 'Ge-ben-Hinnona'. To je mjesto
bilo smješteno blizu Jeruzalema, i u Kristovu je vremenu bilo gradsko
smetlište. Mrtva tijela kriminalaca bijahu bacana u plamen koji je tamo uvijek
tinjao, tako da je Gehena postala simbol potpunog uništenja.
Ti kriminalci gorjeli su tamo dok nisu izgorjeli, a ne kroz cijelu
beskonačnost, međutim za razliku od spaljivanja kriminalaca na
gradskom smetlištu, koji su bili bacani u 'vatru' jedan po jedan, konačno
uništenje svih kriminalaca zbiti će se jedanput zauvijek i to na „Dan suda
i propasti bezbožnika“ (2. Petrova 3,7).
'VJEČNA MUKA' (Matej 25,46)
U 25. poglavlju evanđelja po Mateju Isus nam govori o tome da dolazi
dan kada će ljudi biti svrstani u dvije grupe, svi bezakonici, licemjeri i
zlotvori tada će čuti sljedeće riječi: „idite od mene prokleti u oganj vječni
što je pripravljen đavlu i anđelima njegovim“ (Mt 25,41).
Međutim taj oganj kao u prethodnom i svim ostalim slučajevima
neće gorjeti u nedogled. Razlog iz kojeg par redaka poslije u Mateju 25,46
piše: „Ovi će otići u muku
vječnu, a pravednici u život vječni“, krije se u krivom
prijevodu, naime izraz kojeg katoličke Biblije (na hrvatskom jeziku)
prevode sa 'muku vječnu', sve ostale Biblije (pa I katoličke) prevode
sa 'vječnu kaznu' (eternal
punishment), sukladno i njegovom stvarnom značenju tj. ispravnom prijevodu
sa grčkog orginala.
Na taj način taj redak prevode ISV
(International Standard Version), NASB
(New American Standard Bible), GWT
(GOD'S WORD® Translation), KJV (King
James Bible), ASV (American Standard
Version), DRB (Douay-Rheims Bible), WBT (Webster's Bible Translatio), NIV (New International Version) i doslovce svi ostali engleski prijevodi koje sam uspio vidjeti na internetu.
Kao što i sami vidite, biti kažnjen vječno kažnjen (tj. biti kažnjen
vječnom kaznom), nije isto kao I biti 'vječno mučen' (tj.
otiči u vječnu muku). Također zanimljivo je i vidjeti da
engleski prijevodi kažu „go“ tj. otići u život vječni“, ali
kada govore o „vječnoj kazni“, kažu „go
away“. Engleski izraz „go away“
za razliku od „go“ ne znaći
samo otići, nego i „maknuti se“, „izgubiti se sa vidika“, „napustiti“ i
slično, zato bi bilo primjerenije da je KS (kršćanska sadašnjost),
prevela to sa „odlazite od mene
prokleti“, a ne „idite od mene
prokleti“
Postavlja se i pitanje: Zašto katolički prijevod Biblije na hrvatski
izraz „vječnu kaznu“ prevodi sa „muku vječnu“? Najvjerojatnije pod
utjecajem katoličke teologije koja vjeruje u beskonačno dugo
mučenje nespašenih ljudi kroz doslovce cijelu vječnost. Međutim
kao što I pretpostavljate, izraz 'vječna muka' ne spominje se niti na
jednom mjestu u Bibliji, osim u krivom hrvatskom katoličkom prijevodu tog
stiha. Svi ostali katolički prijevodi (na engleskom) taj stih ispravno
prevode.
Zanimljiv je i Dretarov
prijevod tog stiha, on je svjestan toga da taj stih ne spominje 'vječnu
muku', nego 'vječnu kaznu', u duhu svog razumijevanja ove tematike taj
stih preveo sa vjerovali ili ne 'vječno
kažnjavanje'.
Očito ga nije uznemiravala činjenica da je nemoguće u tijelu
uskrsnule grešnike doslovce paliti 'neugasivim ognjem' kroz cijelu
vječnost, bez da ih se spali ili progresivno uništava tj. ubije.
Vjerojatno misli da će im Bog dati neka posebna (nepropadljiva) tijela
kojima vatra neće moći nepovratno naštetiti, već će ih samo
jako boljeti. Međutim, kao i ostala vjerovanja u beskonačno
mučenje vatrom i ovo je samo špekulativna pretpostavka bez ikakvog
biblijskog temelja. Štoviše Pavao kaže da će se Kristovi pripadnici
prilikom uskrsnuća obući u neraspadljivost i besmrtnost (1.
Korinćanima 15,54; 1 Tim 1,16), a sam Isus Krist da je vječni život
dar samo onima koji vjeruju u Njega (Ivan 3,16), te onima koji su se spremni
odreći se svega radi Njega (Luka 18,30).
Također sve engleske Biblije koriste izraz „punishment“ (kazna), a ne
„punishing“ (kažnjavanje), međutim ni ta činjenica nije ih omela da
značanje tog teksta prilagode svome vjerovanju.
Oni koji vjeruju da „pakao“ danas postoji i da kriminalci po svojoj smrti
jedan po jedan ulaze u njega nalazi se u velikoj zabludi. Prvenstveno zato jer
Bog kaže da će se sa njima obračunati na Dan suda, te da će oni
biti odbaćeni od njega prilikom Kristova povratka u slavi.
Oni koji će biti bačeni u vatru neće zauvijek gorjeti,
njihova tijela vratiti će se u prah. "Bog je naš oganj što proždire" (Heb.12:29) u Danu
suda; oganj Njegova gnjeva s grijehom proždrijet će grešnike uništenjem
umjesto da ih ostavi u stanje da budu tek oprženi njime i još uvijek ostavljeni
na životu. U vrijeme prethodnih Božjih presuda Svome narodu Izraela u rukama
babilonaca, Gehena je bila ispunjena lešinama grešnika iz Božjega naroda
(Jer.7:32:33).
Bez obzira na sve gore navedene činjenice, oni koji vjeruju u doslovno
vječno trajanje vatre (tj. pakla) i mučenja ljuid u njemu ne mogu ili
ne žele shvatiti da bi u takvoj „viziji“ budućnosti vječni život,
besmrtnost i neraspadljivost biti dani svima, dakle ne samo Isusovim
pripadnicima, već i najgorim zločincima iz svih vremena. Takvo
vjerovanje u potpunosti je strano biblijskoj objavi i umjesto da Isus Krist
svojim povratkom dovede do konačnog kraja grijeha i nepokajanih grešnika,
ti isti vjeruju da je to tek početak njihovog vječnog iako mukama
ispunjenog života.
Svojim je majstorskim načinom, Isus udružio sve ove starozavjetne
ideje u svoju upotrebu riječi 'Gehena'. On je često govorio da
će oni koji budu odbačeni kod suda za njegova povratka otići
"u pakao (Gehenu), u oganj neugasivi, gdje crv njihov ne umire"
(Mk.9:43, *44 (*Karadžić)). Gehena bi dočarala židovskom umu ideje
odbacivanja i uništenja tijela, a mi smo vidjeli da vječni oganj
predstavlja potpuno i konačno uništenje, a ne beskonačno kažnjavanje.
MOGU LI NEPOKAJANI GREŠNICI DOSLOVCE
GORJETI U BESKONAĆNOST?
Takav način kažnjavanja, implicirao bi na to da će ti ljudi
gorjeti u ognju/vatri, ali NEĆE nikada izgorjeti, tj. biti pretvoreni u
prah i pepeo. Jedini takav primjer izgaranja bez istovremenog sagorijevanja
materije koja gori nalazimo u Izlasku 3, 2-4 kada se Bog objavio Mojsiju preko
gorućeg grma, koji iako „sav u plamenu – ne izgara“.
Međutim, Bog je time htjeo pokazati Mojisiju da je on Svemogući
Bog i da može raditi nadnaravne stvari, a ne ukazati mu na način
budućeg kažnjavanja nepokajanih grešnika.
Naime Bog kroz cijelu Bibliju govori da će nepokajani grešnici biti
„satrti“, „zatrti“, „iskorijenjeni“, „pasti kao poklani“, „izgubiti svoj
život“, „izginuti“, biti „spaljeni“, „poubijani“ i da ćemo ih „gaziti kao
prah pod nogama“, tj. da neće ništa ostati od njih.
Isto tako izraz 'vječni/neugasivi oganj' kroz cijelu Bibliju
označava sigurnost Božje kazne i sinonim je za potpuno i konačno
uništenje vatrom, a ne beskonačno paljenje neke materije koja nikako da
izgori i to kroz cijelu vječnost. Tvrditi da će Bog koristiti
'vječni/neugasivi oganj' zato jer ta ekipa neće nikada izgorjeti, tj.
besmrtna je ili pak ima vječnu egzistenciju, jednostavno nije u skladu sa
Svetim Pismom i ima temelje u kojekakvim poganskim religijama/filozofijama
(grčka i rimska religija/mitologija, zoroastrizam, budizam, hinduizam,
taoizam i sl.).
To je vrlo jednostavno i tko god želi shvatiti konačnu sudbinu
nepokajanih grešnika i narav kazne koju će primiti može to vrlo lako
učiniti, dovoljno je da otvori Bibliju.
"GDJE CRV NJIHOV NE UMIRE I
OGANJ SE NJIHOV NE GASI" (Marko 9,48)
Izraz 'gdje njihov crv ne umire i oganj se ne gasi' treba shvatiti u
biblijskom kontekstu. Identičan izraz spominje se i u Starom zavjetu:
„Izlazeći, gledat će trupla
ljudi koji se od mene odmetnuše; crv
njihov neće umrijeti, i njihov se oganj neće ugasiti – bit
će na gadost svim ljudima” (Izaija 66,24)
Ako pogledate kontekst tog poglavlja Izaije shvatiti ćete da se ne
radi o nekim bestjelesnim dušama, nego stanju tih 'odmetnika' (nepokajanih
grešnika) nakon što su primili pravednu Božju kaznu - Izaija kaže da će
pravedni (spašeni) gledati „trupla ljudi“,
iz toga je očito da se radi o mrtvim ljudima, tim više što se i kroz
cijelog Izaiju proteže ista misao o konačnoj sudbini ljudi koji nisu
htjeli stati na stranu istine
Bog je naime odavno navijestio budući sud, ali i kaznu za nepokajane
grešnike: „On će suditi narodima – bit
će trupla na gomile, po svoj zemlji raskoljenih glava“ (Psalam 110,6)
„Vi koji ste Jahvu ostavili [...] za
mač sam vas odredio – past
ćete ničice da vas kolju. Jer zvao sam vas, a vi se niste
odazvali, govorio sam, a vi niste htjeli slušati, nego ste činili što je
zlo u očima mojim, izabirali ste što mi nije po volji“ (Izaija 65, 11-12)
„Da, sudit će Jahve svakom
smrtniku; pobijenih Jahvinih mnoštvo će biti“ (Izaija 66,16)
„svi će zajedno izginuti“
(Izaija 66,17)
Zapazimo da Isus upravo u toj usporedbi naziva koristi za pakao sinonim „neugasivi oganj“ (Marko 9,44)
Međutim, bitno je shvatiti da Isus
ovdje stavlja nagalasak na realnost kazne, i nužnost odbacivanja grijeha.
Ova usporedba nije imala za cilj promovirati ideju vječnih muka, jer je iz
konteksta ostatka Biblije, Izaijine knjige gdje se taj isti izraz upravo i
koristi, ali i Markovog evanđelja, očito da je kazna za grijeh
gubitak života (Mk 8,36; 12,9 i sl.), a ne beskonačno dugo mučenje.
Prisjetimo se i riječi apostola Jakova – „Braćo moja, ako tko od
vas odluta od istine pa ga tko obrati, neka zna da će onaj koji vrati
grešnika s njegovog krivog puta spasiti
njegovu dušu od smrti“ (Jakovljeva 5, 19-20a)
Zapazimo, Jakov govori o smrti 'duše', Isus nas također upozorava da
se upravo „onoga koji može dušu i tijelo uništiti u paklu“ (Mt 10,27) treba
ujedno i bojati.
Tim riječima Isus je povukao crtu između onih koji nam mogu uzeti
ovozemaljski život, ali nam ne mogu uzeti vječni. Također zapazite da
Isus govori o uništenju „duše i tijela“ u paklu/ognju, drugim riječima
govori nam da će u vatri završiti cijeli nepokajani grešnik, a ne neka
njegova besmrtna komponenta.
VJEROVANJE U UROĐENU BESMRTNOST
(besmrtnost duše/uskrslog tijela nepokajanih grešnika)
Oni koji vjeruju u to da će bezbožnici živjeti vječno usprkos
svemu gore navedenom, uglavno tvrde da se čovjek sastoji od neke besmrtne
komponente ili pak da će bezbožnici nakon uskrsnuća imati besmrtno i
neuništivo tijelo. Takvo vjerovanje, kao što sam i objasnio u ovom tekstu nema
nikakve Biblijske potpore.
Bezbožnici su itekako uništivi, štoviše upravo i prijetnjom potpunog
uništenja Bog i one najokorjelije poziva na obraćenje i pokajanje.
Vjerovanje da će samo Kristovi pripadnici baštiniti vječni život
(egzistenciju), besmrtnost i neraspadljivost zove se vjerovanje u „uvjetnu
besmrtnost“ i danas ga zastupa manjina kršćana.
„Bog nam je dao život vječni, i taj je život u njegovu Sinu. Tko ima Sina, ima život; tko nema Sina
Božjega, nema života” (1. Iv 5, 11-12).
Drugim riječima, vjerovanje u vječni život za one koji odbacuju
Krista, iluzija je bez ikakvog temelja u Svetom Pismu. Vjerovanje u to da su
ljudi besmrtni u ikojem obliku ima temelja jedino u sotoninim riječima „Ne, nečete umrijeti“ (Postanak
3,4), neposredno prije pada prvih ljudi u grijeh. Kao što svi znamo, ti ljudi
koji su tome povjerovali danas više nisu živi. Jedino pokajanjem i odbacivanjem
grijeha oni su mogli dobiti nadu u vječni život, međutim proces
starenja, bolesti i smrti koji je bio tada pokrenut, biti će završen tek
Isusovim povratkom u slavi, kada će konačno jedanput zauvijek
uništiti grijeh i smrt.
RAZVOJ IDEJE O VJEČNOJ MUCI TJ.
UROĐENOJ BESMRTNOSTI
Ideja o besmrtnosti duše (i zagrobnom životu) stara je kao i ovaj svijet,
počevši od drevnog Babilona i Zoroastrizma (koji i danas postoji) u nju su
vjerovali i stari Egipćani, prema svjedočanstvu grčkog
povjesničara Herodota vjera u besmrtnost duše iz Egipta je prenesena u
Grčku. Potom doživljava puno prihvačanje u grčkim religioznim
kultovima. Za razliku od Grka, Rimljani su od davnina imali religiju obožavanja
predaka, tzv. animizam, na kraju je u taj animizam uključen golemi broj
bogova (politeziam), a potom je ta forma poganstva (također sa vjerovanjem
u besmrtnost duše) postala službenom religijom. Do sličnog razvoja
religioznosti došlo je i u istočnjačkim religijama (hinduizam,
budizam, šintoizam i sl.), na kraju su sve religije propovjedale da je čovjekova
duša besmrtna (pa i Islam), osim jedne. Judaizam je predstavljao razliku, za
razliku od svih ostalih vjerovanja u zagrobni život, Židovi su vjerovali da
smrt predstavlja kraj čovjekovog života, te da je uskrsnuće jedina
nada u novi život. Nažalost, rano kršćanstvo korak po korak počelo se
odvajati od izvornog biblijskog koncepta, na kraju je pomješano vjerovanje u
zagrobni život duše i uskrsnuće tijela. Uskoro se takav koncept iz
katolicizma prenio u pravoslavlje, ali i dobar dio protestantizma.
Zahvaljujući vjerovanju da su bezbožnici neuništivi i besmrtni, a
istodobno će njihova tijela (nakon uskrsnuća) gorjeti u ognju navela
je mnoge katoličke pisce na nevjerojatne zaključke -
Tertulijan jedan od poznatijih ovako objašnjava pojam „vječnog ognja“,
on kaže da su zli „određeni na kaznu vječnog ognja, koji po samoj svojoj prirodi izravno služi
njihovoj neraspadljivosti. Filozofi su upoznati, kao i mi o razlici koja
postoji između običnog ognja i tajnog ognja. Običan se oganj po
svojoj upotrebi daleko razlikuje od ognja upotrebljenog u božanskoj kazni, jer taj tajni oganj ne spaljuje ono što
sažiže, već dok sažiže istodobno i obnavlja“
Tertulijan zapravo filozofski pristupa ovoj tematici, i dotiče se
zanimljivog pitanja, može li vatra u paklu oštetiti tijelo? Tertulijan vjeruje
da može, ali i da ga istodobno i obnavlja. Zapazimo, ako ga ne bi mogla niti
oštetiti, kakav bi to bio oganj? Ako bi ga pak mogla, progresivno bi dolazilo
do njegovog potpunog uništenja i na kraju bi nepokajani grešnik bio pretvoren u
prah, zato se Tertulijan dosjetio ideje ognja koji istodobno sažiže i obnavlja
grešnikovo tijelo, to je zanimljiv koncept, ali je suprotan biblijskom
(Malahija 4,1).
Međutim zbog iracionalnosti ovakve vrste kazne pojavila se u
katolicizmu i ideja o „univerzalnom spasenju“ jedan od ranijih zastupnika te
ideje bio je Klement Aleksandrijski. On je ideju pakla kao mjesta uništenja
pretvorio u golemo čistilište gdje će se izbrisati grijesi, ali
saćuvati grešnici. On umjesto o „vječnom ognju“ govori o „mudrom ognju“ (Ignis sapiens), koji
će spaliti samo ono zlo u čovjeku, a grešnik će biti
saćuvan. Iako je on ispravno shvatio da će zlo jednog dana biit
uništeno, nije mogao kao ni ostatk ekipe shvatiti da se to odnosi i na
grešnike.
I sada dolazimo do Origena, on za razliku od „mudrog ognja“ govori o „tajanstvenom ognju“. Cilj vatre pakla
po njemu jest da uništi zloću. Zloća je gorivo za pakao. Gnjev Božje
osvete, učio je Origen, čisti dušu. On se koristi vatrom radi
„iscijeljenja“. Pakao gori dok zloća ne izgori. Proces koji uništava zloću
jest proces „čišćenja“ grešnika. Kada je proces završen, on uzima
svoje mjesto u vječnoj slavi. Na taj način stvorena je ideja o
postojanju Čistilišta, koja će mnogo
godina nakon Origena postati dogmom (tj. službenim vjerovanjem).
Origenovo učenje vodi čudnim i neobičnim zakljucima. Sudbina
grešnika u Bibliji uspoređena je sa pljevom koju raznosi vjetar, s
kukoljem koji se sažiže, s nerodnom lozom koja se odsijeca i spaljuje, s
kućom koja se ruši, međutim prema Origenu, oganj neće spaliti
kukolj, već će ga na neki tajanstven način pretvoriti u pšenicu,
nerodna loza biti će tajanstvenim ognjem pretvorena u rodnu, a kuća
koja se srušila opet će se podići i stajati zauvijek.
Da ne duljim dalje, svi koji vjeruju u vječno postojanje „pakla“ tj.
„vječni oganj“ koji doslovce gori kroz cijelu vječnost, zapravo negiraju upravo ono ključno
što „oganj vječni“ predstavlja, stvarnu vatru i uništenje nepokajanih
grešnika.
U suvremenoj katoličkoj teologji došlo je tako do radikalne promjene
prema kojoj „vatra više nije stvarna“, „grešnici više ne gore“, a pakao nije
više mjesta mučenja, nego „stanje samoće i odvojenosti od Boga“.
Također, više se o paklu ne govori kao o stvarnom mjestu nego kao
„stanju“, tako da su duše razbacane po svemiru u stanju pakla.
Nažalost kao i prethodni, ni ovakav koncpet nema ama baš ništa sa Biblijom
i sa onime što ona naučava o sudbini grešnika. Na kraju dolazimo od
vjerovanja u vječno postojanje pakla do prikrivenog odbacivanja vjerovanja
u pakao:
„Pakao je stanje u koje više ne prodire nikakva ljubav. Ili još preciznije:
pakao je stanje u kojem se ne dopušta nikakva ljubav.
To je svjesno odbijanje i zatvaranje ljubavi. Zato je pakao kao stanje u izvjesnoj i ograničenoj mjeri
moguće već ovdje na zemlji.“
“Pakao je
stanje u
kome čovjek […] ljubav Božiju ne doživljava kao radost nego je doživljava
kao muku.”
Pitanje je da li katolici uopće vjeruju u to da će I zli
uskrsnuti (u tijelu)?
Jedan od njih kaže da “Čovjek u
pakao ide s dušom, a ne s tijelom. U paklu nije ni vruće niti hladno, te
"pojave" duša ne osjeća.”
Neki drugi pak vjeruju da je “pakao
samo stanje uma”, jedan
filozofski raspoložen katolik pak kaže da “Ako pakao
shvatite kao stanje
uma, tada je pakao posvuda oko nas”
“Pakao stvara Ijudska slobodna volja, koja se definitivno okreće od
Boga. Pakao je prema tome stanje u kojem ni svemogući Bog nije
"moćan", jer mu se protivi Ijudska slobodna narav.” (katolici.org)
Da ne duljim dalje, sve ove hipoteze koje su gore navedene, kao što sam
već mnogo puta naglasio nemaju nikakve veze sa Biblijom. Na taj
način, i sam pojam pakla postao je smiješan, na kraju je to dovelo do toga
da nitko o paklu niti ne razmišlja, a sam pakao postao je sve i svašta osim
onoga mjesta ispunjenog vatrom.
Međutim kako ova civilizacija moralno propada Dan Suda i Gnjeva Božjeg
sve je bliže, a vatra koja se bliži doslovce će progutati sve nepokajane
grešnike (Otkrivenje 20,9), kao što je i progutala ljude koji su sudjelovali u
pobuni protiv Božjeg sluge Mojsija (Brojevi 16,35).
U trenutku kada katolička crkva shvati da nemre dokazat tu svoju
verziju pakla Biblijom, pribjegava protunapadom, optužujući one koji
vjeruju u uništenje (a ne vječnu muku) kao konačnu kaznu za sve
nepokajane grešnike za to da ne vjeruju u pakao. Implicirajući time da oni
ne vjeruju u kažnjavanje zlih, iako ste čitajući ovo mogli bez
poteškoća shvatiti da mi itekako u to vjerujemo.
KATOLIČKO RAZUMIJEVANJE SMRTI KAO
KAZNE
Mnogi Biblijski stihovi kažu da je kazna za grijeh smrt, poznatiji su onaj
iz Rimljana 6,23 koji kaže da je „plaća grijeha smrt", kao i vjerojatno najpoznatiji
stih iz Biblije uopće Ivan 3,16 koji
kaže „Bog je toliko volio svijet da je dao svojega jedinorođenog
Sina da nijedan koji u njega vjeruje ne
pogine, nego da ima vječni život.”
Dakako ovdje se ne misli samo na prvu smrt koja je posljedica Adamovog pada
u grijeh, i kroz koju ćemo i mi sigurno proći ukoliko se Isus ne
vrati za našeg života. Nego na tzv 'drugu smrt', tj. 'vječnu propast'.
Zapazimo da tekst kaže 'da nijedan koji u njega vjeruje ne pogine', drugi
prijevodi kažu 'umre', 'propadne' (perish) i sl.
Međutim kako je očito da su mnogi kršćani umrli i poginuli
tj. očito ne žive vječno tu na ovoj zemlji, jasno je da taj stih
usmjerava pogled čitatelja na konačnu kaznu.
Međutim katolička Crkva naučava da je plaća grijeha (kao konačna kazna), sve samo ne smrt. To 'sve samo ne
smrt', uključuje vječnu egzistenciju (tj. život), besmrtna tijela i
duše, koja su usput rečeno nepropadljiva i neuništiva jer bi u suprotnom
prestala postojati i to za sve nepokajane grešnike tj. sve one koji su odbacili
spasenje pod uvjetima kakve je Bog postavio. Međutim, kao što sam i ranije
napomenuo, besmrtna, nepropadljiva i neuništiva tijela imati će samo
uskrsli pravednici (spašeni), a dobiti će ih prilikom Kristoovg povratka u
slavi.
DVA SUĐENJA LJUDIMA ILI SAMO
JEDNO?
Katolička crkva naučava da postoje dva suda, posebi i opći.
Posebni se navodno događa odmah nakon smrti, a opći na kraju vremena
(Sudnji dan). Tako će recimo ljudi nakon smrti otići dušom u
nebo/pakao, a potom se reinkarnirati nazad u tijelo na Dan općeg suda, te
potom se opet vratiti nazad na isto mjesto (nebo/pakao) i to u tijelu (skupa sa
dušom). Bitno je napomenuti i da katolička crkva naučava da će
svi ljudi iz čistilišta na dan Suda završiti na nebu, bez obzira jesu li u
čistilište dospjeli 5 minuta prije Sudnjeg dana, ili su tamo već 2000
godina.
Međutim, Biblija kaže da postoji samo jedan Sud i jedan Dan suda.
Tvrdnja o izlasku duše iz tijela da bi išla na jedan sud, pa potom
reinkarnacije nazad u tijelo da bi otišla na neki drugi sud je sve samo ne
Biblijska. Isto je i sa onom shemom sa čistilištem, Biblija apsolutno
ništa ne govori o tome.
VJERUJU LI KATOLICI U REINKARNACIJU?
Da bismo mogli odgovoriti na to pitanje potrebno je prvo razjasniti što to
reinkarnacija jest
Reinkarnacija (lat. re-incarnatio
- ponovno utelovljenje) je vjerovanje o ponovno vraćanje duše (koja se
nalazi u svjesnom stanju nakon smrti) u zemaljsko tijelo (propadljivo). Pod
pretpostavkom da će nepropadljivo tijelo (nakon uskrsnuća) baštiniti
samo spašeni, drugim riječima da će se duše nespašenih iz pakla
reinkarnirati nazad u propadljivo tijelo možemo mirne savjesti zaključiti
da katolici ili vjeruju u reinkarnaciju, ili u to da će nespašeni primiti
neraspadljiva tijela. Ne znam koja bi druga alternativa bila moguća.
Činjenica da biblijski izraz duša označava čovjeka kao
cjelinu, tj. da čovjek (živa duša) ne može izaći sam iz sebe, te da
koncpet reinkarnacije, tj. selidbe duše iz tijela i nazad u tijelo nema veze sa
Biblijom katoličku crkvu uopće ne zabrinjava. na donjem linku možete
vidjeti što biblijski izraz 'duša' označava.
----------------------------------
Mnoge druge nauke katoličke crkve koji nemaju veze sa Biblijom možete
naći ovdje!
Što se događa nakon smrti
možete vidjeti ovdje!
Što znači biblijski pojam duša
možete vidjeti ovdje!
Ovaj članak napisao je i djelomice obradio autor bloga –
protestantzg.blog.hr