KATOLIČKO RAZUMIJEVANJE POJMA CRKVE

Prije nego objasnim kakvo je katoličko razumijevanje novozavjetnog pojma „Crkve“, neophodno je objasniti to iz biblijskog.

Prvo postoji vidljiva i nevidljiva Crkva

Vidljiva Crkva jesu vidljive kršćanske vjerske zajednice (pravoslavna, luteranska, kalvinska, baptistička, adventistička ili bilo koja druga). Članovi tih vjerskih zajednica jesu upisani u tzv. „Crkvene knjige“, ti ljudi iako formalno upisani u crkvenim knjigama ne moraju nužno biti i kršćani, tj. vjerovati i živjeti u skladu sa onime o čemu je Isus govorio, u tom slučaju oni nisu dio nevidljive Crkve, tj. zajednice spašenih Kristovih vjernika i njihova imena nisu „zapisana na nebesima“ (Luka 10,20), tj. oni nisu spašeni (neće ući u kraljevstvo Božje).

Nevidljiva Crkva predstavlja stvarne Kristove vjernike, nanovo-rođene od Duha, koji imaju zajedništvo sa Ocem i Sinom po Duhu Svetome, te koji žive u skladu sa Božjom riječju. Imena tih ljudi najčešće jesu upisana i u nekoj „Crkvenoj knjizi“, iako postoje mjesta na svijetu gdje su kršćanske Crkve izvan zakona, tako da oni mogu biti i šaka neorganiziranih vjernika ili pojedinaca koja službeno ne pripada niti jednoj kršćanskoj Crkvi.

Bitno je zapaziti da će udjela u Božjem kraljevstvu imati samo nanovo-rođeni vjernici, oni koji žive po Duhu, a ne po tijelu, tj. oni koji su dio Crkve Božje (zajednice spašenih vjernika koji mogu i nemoraju biti međusobno povezani).

Drugim riječima, ukoliko mi jesmo članovi neke kršćanske Crkve, ali se nalazimo izvan „nevidljive“ tj. zajednice spašenih, naš „krsni list“ pred Bogom će na Sudnji dan biti bezvrjedan komad papira koji će na kraju vremena završiti u ognju skupa sa nama ukoliko ne odbacimo grijehe i prihvatimo Isusa kao Gospodina i Spasitelja.

Upravo iz tog razloga prilikom propovjedanja radosne vijesti treba staviti naglasak na Krista, a ne na određenu vjersku zajednicu jer nam jedino Krist spasenje može i dati. Drugim riječima, pripadnost nekoj vjerskoj zajednici jest uzaludno ukoliko ujedno i mi sami ne pripadamo Kristu.

Dobar primjer za to su članovi katoličke crkve, ima ih mnogo, ali većina njih ne živi u skladu sa Božjom riječju, tj. žive u grijehu, bez osobne zajednice sa Bogom. Mnogi od njih nikada nisu niti bili nanovo-rođeni od Duha Svetoga (bez čega je nemoguće ući u kraljevstvo Božje – Ivan 3,3).

Također velika je zabluda poistovjetiti primanje nekog sakramenta sa primanjem Svetog Duha. Ukoliko bi se Duh uistinu primao preko sakramenta (krizme), neobično je zašto onda 90% katolika nakon „primanja“ sakramenta krizme, izlazi iz Crkve i živi životom bez Boga i u grijehu.

Doduše vjerojatno ima i onih koji tom prilikom prime Duha Svetoga koji ih potom osvjedoči u grijeh i zablude rimske Crkve, pa izađu iz nje i odbace svoje grijehe, ali oni predstavljaju zanemarivu manjinu.

Crkva koja je djelovala u vrijeme apostola bila je Crkva sa slabo razvijenom hijerarhijom, postojali su ljudi koji su osobno vidjeli Krista i oni koji nisu, oni koji su godinama bili kršćani i oni koji su tek postali, oni koji su imali malo veći ugled u nekoj lokalnoj crkvi i oni koji nisu itd. Dakako, apostoli jesu imali poštovanje unutar te iste Crkve, ali je ta Crkva bila mala, raspršena i međusobno slabo povezana po cijelome starom svijetu. Najčešće bi oni koji bi postali članovi te Crkve ujedno bili i spašeni. Ta Crkva istovrmeno je bila malo vidljiva (djelovala je u „ilegali“), i većina ju je smatrala nekom židovskom sektom.

Drugim riječima, bila je mješavina vidljive i nevidljive Crkve. To nije bila neka institucija, sa crkvenim građevinama (one su se pojavile tek 350 godina poslije Krista), nego zajednica Kristovih sljedbenika (većim djelom oni su bili nanovo-rođeni). Danas apostolska Crkva više ne postoji, drukčija su vremena i običaji, što ne znači da neke vidljive Crkve ne sljede biblijski nauk, kao što ga je sljedila i prva Crkva. Ta Crkva definitvno nije bila rimo-katolička, ona je osnovana mnogo godina poslije Krista (uspostavila vlast nad većim dijelom tadašnjeg kršćanskog svijeta), te je otišla vrlo daleko i od biblijskog nauka i od prakse. Prva Crkva nije imala nekretnina, rimo-katolička crkva ima ih više od bilo koje druge ekonomske ili vjerske institucije na svijetu, prva Crkva nije imala nikakvu političku moć, katolička Crkva bavi se dnevnom politikom više nego pitanjima vezanim uz spasenje vlastitih vjernika. Prva Crkva bila je očišćena od idolopoklonstva, rimo-katolička prepuna je idola. Prva Crkva stavljala je naglasak na Krista i Njegovu riječ, rimo-katolička stavlja naglasak na svećenike, papu, crkveno učiteljstvo i ljudske tradicije. Žalosna je činjenica da je većina nauka koje katolička crkva danas naučava bila u potpunosti nepoznata ranoj Crkvi.

Doduše, potrebno je priznati da je katolička donekle u pravu kada kaže da izvan Crkve nema spasenja. Ali to se doduše odnosi na nevidljivu Crkvu, zajednicu spašenih. Tko god se nalazi izvan te zajednice nije spašen, ali bitno je ne poistovjetiti tu zajednicu sa rimo-katoličkom Crkvom.

Nažalost jedan katolik je upravo to na takav način razumio i poslao mi sljedeći e-mail, nadams se da ćete sa lakoćom shvatiti u kakvoj se zabludi on nalazi (bitno je napomenuti da je ovo stav marginalne manjine ekstremnih katolika i da vjerojatno niti jedan katolički svećenik ovakvo što ne bi javno rekao ili napisao):

From: Jedan Covjek <jedancovjek(at)yahoo.com>
Subject: Re: Egipat
To: mariachizg(at)yahoo.com
Date: Thursday, September 25, 2008, 8:58 PM

„Sto se tice biblijske utemeljenosti istine tj. dogme da "izvan Crkve katolicke nema spasenja" prvo treba ustanoviti biblijsku utemeljenost da "izvan Crkve nema spasenja", drugo sto je to Crkva i trece tko je ta Crkva od brojnih koji se nazivaju Crkvom.

Prvo: u Bibliji jasno pise da izvan Isusa Krista nema spasenja (Ivan 15, 6) kao i da je Crkva Tijelo Kristovo (Efezanima 1, 22-23) iz cega nuzno slijedi da je "izvan Crkve nema spasenja" potpuno biblijski utemeljeno.

Drugo: Crkva je Tijelo Kristovo, a Krist ima ljudsko tijelo. Svako je ljudsko tijelo pa tako i Kristovo tijelo vidljivo jedno i nedjeljivo.

Iz toga jasno proizlazi da Crkva, jer je Tijelo Kristovo, mora biti vidljivo jedna i nedjeljiva. Da je ovaj zakljucak istinit svjedoci i sama Biblija preko rijeci apostola Pavla: "Zar je Krist razdijeljen?!" (1. Korincanima 1, 13) iz kojih se jasno vidi da apostol Pavao pomocu upotrebe retorickog pitanja tvrdi kako Kristovo Tijelo tj. Crkva ne moze biti vidljivo razdijeljeno tj. razdijeljena.

Trece: Svakome tko ima upotrebu razuma (mala djeca i retardirani nemaju upotrebu razuma) mora biti jasno da jedino Katolicka Crkva zadovoljava nuzne uvjete Kristovog Tijela jer su oni koji se nazivaju pravoslavcima i protestantima vidljivo razdijeljeni i razmrvljeni.

Prema tome, nitko tko ne pripada Katolickoj Crkvi ne može pripadati Kristovom Tijelu tj. Crkvi te zbog toga ne može biti krscanin, ne može imati krscansku vjeru niti vjerovati u Boga i njegovo udruzenje ne može biti Crkva niti dio Crkve.

Dakle, istina da "izvan Katolicke Crkve nema spasenja" biblijski je utemeljena, a tvoje shvacanje Crkve nazalost je nebiblijsko, neistinito i zbog toga nekrscansko.

Jasno ti je sada da su svi koji su umrli kao nekatolici završili u Paklu.

----------------------------------------

From: Jedan Covjek <jedancovjek(at)yahoo.com>
Subject: Re: Katekizam
To: mariachizg(at)yahoo.com
Date: Monday, September 29, 2008, 10:45 AM

“U poslanici Rimljanima 11. poglavlje pise o maslini s koje su neke grane otpale, a neke nove su pricijepljene. Tako je Katolicka Crkva maslina na koju su umjesto vas drugi pricijepljeni, a vi protestanti i pravoslavci ste otpale i osusene grane koje idu u vjecni oganj.“

---------------------------------------------------------------------------

Doduše, katolička crkva je u međuvremenu promjenila to vjerovanje (kao i mnoga druga), te više ne naučava da izvan (katoličke) Crkve nema spasenja (autor ovog pisma je to vjerojatno smetnuo sa uma).

Žalosno je što oni ne shavaćaju da nas spašava Krist, a ne Crkva, te da se nanovo-rođenjem (prihavćanjem dara spasenja) prikljućujemo zajednici spašenih, a ne rimo-katoličkoj crkvi.

Činjenica da smo spašeni, tj. da smo postali kršćani (Kristovi sljedbenici) najčešće završava tako da se priključimo i nekoj kršćanskoj Crkvi (za koju nam se čini da je najbliža bibljskom nauku) kako bi smo mogli imati zajedništvo sa drugim kršćanima i još bolje mogli upoznati Krista i Njegovu riječ.

Drugim riječima, mi ne ulazimo u neku Crkvu da bi smo se spasili, nego zato jer smo spašeni, zato jer ulaskom u neku Crkvu mi ne primamo spasenje, spasenje se prihavaća vjerom u Isusa Krista i pokajanjem.

Mi se ne spašavamo ulaskom u neku vjersku zajednicu. Ima i ljudi koji su postali članovi neke Crkve, a da istovrmeno nisu spašeni, takvi se poslije mogu spasiti (tj. pokajati se za svoje grijeh i prihvatiti Isusa svim srcem kao Gospodina i Spasitelja), ali to opet ne mijenja samo razmijevanje pojmova vidljive i nevidljive Crkve.

Članstvo u nekoj Crkvi može imati pozitivne i negativne posljedice. Ukoliko uđemo kao ne spašeni, zajedništvo sa drugim kršćanima može nas voditi ka boljem razumijevanju Božje riječi i zajednicštvu sa Gospodinom Isusom Kristom, to nas na kraju može dovesti i do toga da donesemo konačnu odluku i „zgrabimo čašu spasenja“, ipak ukoliko nas do toga ne dovede, može nas dovesti u zabludu da vjerujemo da smo spašeni jer smo članovi neke Crkve. Takvo vjerovanje nažalost ima većina katolika.

PS: Vjerovali ili ne, nakon što je autor ovog maila (onaj koji je napisao da će svi nekatolici zvršiti u paklu) pročitao ovaj članak, otvorio mi je oči, naime kako katolička Crkva tvrdi da su dogme nepromjenjive, a suluda tvrdnja da izvan katoličke crkve nema spasenja je jedna od njih, katolička crkva našla se u škripcu. Tvrditi takvo nešto danas, izazvalo bi podsmjeh i ogorčenost kod ostalih kršćana, osim toga sama ta tvrdnja je bizarna. Naše spasenje naime ne ovisi u članstvu u rimo-katoličkoj crkvi.

Vjerojatno se pitate što RKC danas tvrdi vezano na tu temu? Njihovo razumijevanje pojma „crkve“ nije se promjenilo od srednjeg vijeka. Sama dogma nepromjenjiva je. Ali postavlja se pitanje, da li katolička crkva i danas takvo što naučava? Naravno da ne. E sada se pitate... „Pa čekaj malo, kako mogu sada naučavati nešto drugo, ako se dogma nije promjenila?“. Odogovor je jednostavan. Dogma se nije promjenila, ali njezino razumijevanje jest. Drugim riječima, ovo je vrlo jednostavan primjer kako katolička crkva mijenja svoj nauk, dok istovremeno ne mijenja i same dogme, iako dakako mijenja njihovo razumijevanje.

U biti današnje rimo-katoličko razumijevanje te „dogme“ (navodno nezabludive istine) upravo je suprotno samoj tvrdnji koju dogma iznosi. Dajmo jedan jednostavan primjer, vi npr. donesete odluku da nitko tko ne potpiše ugovor o radu u vašem poduzeću ne može dobiti posao. U međuvremenu vi počnete zapošljavati ljude iako oni nisu potpisali ugovor o radu. I sada dođe neki promatrač i kaže: „Pa čekaj, zar nisi rekao da oni koji nisu potpisali ugovor u radu ne mogu dobiti posao?“, a vi mu odgovorite, „Jesam, to i dalje stoji, ali se moje razumijevanje te uredbe promjenilo.“

Naravno svatko tko ima imalo zdravog razuma rekao bi takvom poslodavcu da je nelogično imati takvu uredbu, a istovrmeno ju razumijevati upravo na suprotan način nego što ona glasi. E vidite sada dolazimo do ključnog trenutka!

Ako je katolička crkva uistinu promjenila svoje vjerovanje i sada smatra da izvan katoličke crkve ima spasenja, zašto onda ne promjeni tu dogmu? Zašto? Zato jer kada bi promjenila tu dogmu, morala bi promjeniti i dogmu koja kaže da su njezine dogme nezabludive (tj. nepogrešive), ako bi promjenila i tu dogmu to bi „rasklimalo“ povjerenje ljudi sam sustav dogmi, naime, ako crkva jest pogriješila u te dvije dogme , jeli moguće da su onda upitne i druge bizarne dogme (kao npr. one o čistilištu ili papinoj nezabludivosti), dakako, postavilo bi se mnogo „suvišnih“ pitanja, kao npr. „Je li moguće da ih je Duh Sveti uveo u zabludu što se tiče te dogme? Ako se dogma promjeni, očito da jest, ali opet nastaje problem, naime je li moguće da ih Je „Duh Sveti“ uveo u neistinu. Očito da ne. Onda se otvara još jedno pitanje... pa koji ih je „duh“ onda uopće uveo u neistinu? Nije li đavao „Otac laži“. Iz kojeg izvora dolaze sve te lažne dogme? Od duha istine ili od duha zablude?

Bolje je tu dogmu ne dirati, zaključio je papa Benedikt. Ionako prosječan katolik uopće niti ne zna što crkva naučava, bolje je da si ne postavlja takva pitanja.

Eto, tek toliko o doktrinalno-dogmatskom rasulu koje je vlada u katolikoj crkvi. A sada jedno pitanje za vas?

Vjerujete li i vi kao i ostali katolici da su dogme RKC nezabludive? Katolička crkva kaže da ako ne vjerujete u neku njihovu dogmu ne možete biti katolik. Ako odbacite ijednu nezabludivu tvrdnju katoličke crkve (dogmu) onda ste heretik (krivovjerac), a ne više „dobar“ katolik.

Ako je pak institucija kojoj ste povjerili svoje spasenje u zabludi, a ta zabluda je nepromjenjiva ima li smisla ostati u toj instituciji? Naravno da da reći će 99% katolička koji čitaju ovaj tekst, sporazum između istine i zablude je moguć. Pa zar je uopće bitno što je istina? Zar je uopće bitno u što ja vjerujem? Zar je bitno stati na stranu istine i odbaciti zabludu?

Isus kaže da nije svejedno u što vjerujete i da ako se ne odvojite od sustava koji je u zabludi, uvodi druge (uključujući i vas) u zabludu i sam ipolako ali sigurno ide u propast, i vi ćete ići sa njim.

Ah da, zabroavio sam, pitanja vezana uz našu vječnost za katolike su nebitna, prosječan katolik ne brine za „vječne stanove“, nego za ovozemaljske, kako će ugoditi sebi, a ne Bogu, bilo bi nezgodno približiti se Isusu Kristu, on bi mogao tražiti od mene da odbacim svoje omiljene grijehe - Pornografiju? Pohlepu? Izvan(pred)bračni seks? Idolopoklonstvo? Ljubav prema svijetu? Masturbacija? Razuzdane zabave? Pijanke? Vama omiljene serije i filmove na TV koje vi volite gledati, a Bog mrzi? You name it!

Previše je to odricanja, ja ću rađe ići sa većinom čak i ako večina ide u propast! Isus kaže da većina ide u propast, jeste li i vi jedan od putnika na tom širokom putu kojim ide 99% katolika? „Ne nisam!!!“, reći ćete vi, iako se ponašam kao većina, iako živim kao većina, iako vjerujem kao većina, iako sam katolik kao većina.... ja na kraju vremena, kada se Krist vrati neću biti skupa na istoj strani sa tom većinom! Većina će se ionako spasiti! Čemu da razbijam glavu sa tolikom pitanjima? Ionako će se svi spasiti... samo oni najgori kriminalci neće, a vjerojatno i oni hoće ako se u zadnjih 5 minuta „pokaju“ i ispovjede svećeniku...

Jeste li sigurni, ako niste, uzmite Bibliju u ruke, kleknite na svoja koljena stavite ruke na Bibliju i molite ovako:

„Dragi Gospodine Isuse Kriste, ja vidim da ima mnogo toga što sam ja vjerovao a da nije istina, vjerovao sam katoličkim svećenicima, samome sebi, a ne tvojoj riječi, mislio sam da treba živjeti po navodnim Božjim zapovjedima iz katekizma, a ne onima iz Biblije, iako se u biti nisam držao ni jednih ni drugih. Isuse ja sam volio grijeh, oprosti mi, zato sam cijeli život radio kompromis, ugađao svojim požudama i pohlepama, volio sam sjaj i bogatstvo ovoga svijeta, moje misli bile su usmjerene ovozemaljskom blagu i užitcima, a ne tvome kraljevstvu koje dolazi. Živio sam za sebe, a ne za tebe. Isuse smiluj se meni grešniku, pomozi mi da skrenem sa puta koji vodi u propast, na put koja vodi u vječnost, na onaj uzak put na koji si nas ti toliko puta pozivao, ali sam ja svaki put odbijao njime ići. Ja ne znam kako ići uskim putem, ali ti me nauči. Sada dajem zavjet pred tobom, iako mi je prije tvoja riječ bila zadnja rupa na sviralu, iako me uopće nije bilo briga o tome što Biblija uopće govori, sada ju želim pročitati, ja znam da je to objava tvoje volje za mene, ja znam da ti želš da ja uskladim svoj život sa Tvojom riječju, a ne da prilagođavam Tvoju riječ sam sebi. Isuse osvjedoči me u grijeh. Isuse daj mi silu da ga odbacim i daj mi silu da izađem iz sustava koji je prevario milijune ljudi dajući im lažnu nadu. Iz sustava koji uvodi ljude u zabludu, iz sustava koji mi je govorio da je zabluda nezabludiva istina, a istina zabludiva neistina. Isuse ti me vodi u život, oprosti mi moje grijehe molim te. AMEN!!“

Je li članstvo u katoličkoj crkvi neophodno za spasenje?

Autor ovog članka ima i svoj blog: protestantzg.blog.hr