Stav protestanata o sakramentu
ispovijedi
U
starozavjetnom Svetištu žrtve su se ponavljale jer "bez prolijevanja krvi nema praštanja"
(Heb 9,22). Ova obredna parabola o otkupu ponavljala se iz godine u godinu.
Mojsiju je na Sinaju pokazana „slika,
kopija ili preslika nebeske svetinje“ (Izl 25.9-40), Sveto pismo naziva
Svetište što ga je on načinio kao „slike
nebeske stvarnosti“, a njenu svetinju kao „sliku prave“ (Heb 9.23-24). Suprotno tome, stvarno pomirenje,
odnosno otkupiteljska smrt Isusa Krista zbila se na Golgoti "jedanput za sva vremena"
(Hebrejima 9,26-28; 10,10-14). Na križu je potpuno isplaćena kazna za
ljudski grijeh i udovoljeno je Božanskoj pravdi. Jer "Plaća grijeha je smrt"
(Rimljanima 6,23), a "Krist je,
suglasno pismima, umro za naše grijehe" (1. Korinčanima 15,3),
"Jer i Krist je jedanput umro
zbog grijeha, pravedan za nepravedne" (1. Petrova 3,18); "Za naše grijehe probodoše njega, za
opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna - radi našeg mira,
njegove nas rane iscjeliše" (Izaija 53,5). Njegovom smrću mi
smo opravdani tj. pomireni "i svi
su opravdani darom njegove milosti, otkupljenjem u Kristu Isusu. Njega je Bog
izložio da svojom krvlju bude Pomirilište po vjeru" (Rimljanima
3,24-25), "Ali ako tko i
počini grijeh, imamo zagovornika kod Oca: Isusa Krista, pravednika. On je
žrtva pomirnica za naše grijehe; ne samo za naše nego za grijehe svega svijeta"
(1.Iv,1-2). Njegova smrt “nas otkupi od bezakonja i očisti nas da budemo
izabrani narod, revan u djelima ljubavi” (Tit 2,14) Drugim
riječima, protestanti smatraju da je sam obred pomirenja dovršen Kristovom
smrću na križu. To je ujedno i stav svih protestantskih crkava.
Biblija jasno govori: "Jedan
je Bog, jedan je posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus"
(1. Timoteju 2,5), "Krist naime nije ušao u Svetinju napravljenu rukom,
koja je samo slika prave, nego u samo nebo, da posreduje za nas pred licem Božjim" (Heb 9,24), te da
Krist može "zauvijek spasavati
one koji po njemu dolaze k Bogu, jer uvijek živi da posreduje za njih"
(Hebrejima 7,25), odnosno govori da posredničku ulogu ima sam Isus Krist, a ne njegov
navodni zemaljski posrednik. Mi nismo opravdani (pomireni) sa Bogom
riječima nekog crkvenog dužnosnika ili našom zaslugom, već vjerom u
svemoćnog Otkupitelja, Njegovom žrtvom na križu i Božjom milošću
("Da, milošću ste spašeni -
po vjeri. To ne dolazi od vas; to je dar Božji" Ef 2.8). Sukladno tome
“sveci”, Marija, mise zadušnice ili zemaljski crkveni dužnosnici ne mogu nas
spasiti jer "Spasenja nema ni po jednom drugom, jer je pod nebom to jedno
ime [Isusovo] dano ljudima po kojem nam se treba spasiti" (Dj 4,11).
Gospodin Isus Krist ujedno je i jedini posrednik između čovjeka i
Boga.
Protestanti smatraju da nam u spasenju može pomoći samo živa vjera u
Boga, a ne kojekakva praznovjerja tipa škapulari itd… npr. dekret pape Pavla V.
od 11. veljače 1613 - koji je na snazi i danas - ističe da »Crkva
jamči svojim autoritetom da se oni koji nose škapular, sukladno odredbama,
mogu nadati posebnoj Marijinoj pomoći za spasenje u zajedništvu s Bogom
ili - kako se to ranije običavalo reći - za 'što brži izlazak iz
čistilišta'«. Mislim da taj dekret nadilazi kategoriju „vjerovali ili ne“.
Cijeli taj članak iz Glasa Koncila možete vidjeti ovdje.
Martin
Luther naglašavao je da svoj pogled vjere treba upirati uvijek u Krista, da
se uzdamo u Kristov život i njegovu pobjedu. Krist nas spašava, a ne crkva ili sakramenti ("Jer Krist je svrha i svršetak Zakona, da se
opravdava svatko tko u njega vjeruje") ustao je protiv indulgencija
odnosno nauke o Oprostu.
Pape i protupape su
tvrdile da mogu iz riznice svetaca crpsti milot za oproštenje vremenskih kazni
za grijehe, i to ne samo živih već i mrtvih. Luther je 31.X 1517.g. pribio
je na vrata crkve u Wittenbergu svojih 95 teza, u kojima je poricao vrijednost
oproštajnica. Povod za pribijanje ovih teza bio je dolazak dominikanca Tetzela,
papinog opunomočenika za prodavanje oproštajnica. Tetzel je tada naime “sa
autoritetom svih svetaca”, u papino ime prodavao oproštajnice od prošlih i
budućih grijeha, bez potrebe vjere i pokajanja, oproštenje se moglo kupiti
ne samo za žive, već i za mrtve koji navodno borave u čistilištu.
Tetzel je tvrdio da se duša, čim novac padne u sandučić za
darove, odmah oslobađa iz čistilišta.
William
Tyndale, najveći engleski reformator, odličan lingvist i prvi
prevodilac Novog zavjeta s Grčkog na Engleski također se slagao s
Lutherom da je nauka o čistilištu "papinska izmišljotina", a ne
dio Božjeg djela. Zbog toga je bio izveden na sud, obješen i spaljen.
Najbliži Tydellov
suradnik John
Frith napisao je Raspravu o
čistilištu u tri dijela, u kojoj odgovara Thomasu Moreu (državnom
tajniku za vrijeme Henrika VIII), biskupu Fisheru
(obojica poslje pogubljeni zbog izdaje) i Rastellu (Moreovu šurjaku), na
njihove tvrdnje i stav o čistilištu. On pobija nauku o čistilištu
argumentima da je uskrsnuće jedina nada u budući život i da život
vječni imamo samo u Kristu. Uhapšen i zatvoren, mučen glađu,
zlostavljan i osuđen na smrt bila mu je dana mogućnost da bude
pomilovan pod uvjetom da pozitivno odgovori na dva pitanja, 1. vjeruje li u
Čistilište i 2. vjeruje li u transupstancijaciju. On je
dogovorio da se ni čistilište ni transupstancija ne mogu dokazati Svetim
pismom. ovo poricanje bilo je njegova smrtna presuda. Spaljen je na lomači
u Smithfieldu izvan Londona 4. VII 1533.g.
Jan Hus imao je
isto vjerovanje, propovjedao je nepatvoreno evanđelje i odbacio crkvena
vjerovanja koja nisu imala veze sa Svetim pismom. Privezan za stup lomače,
još je jednom pozvan da odbaci svoje "zablude". Hus je nato uzviknuo
"Kakvih zabluda da se odreknem? Ne osjećam se uopće krivim.
zazivam Boga za svjedoka da je sve što sam ja pisao i propovjedao bilo sa
ciljem da spasim duše od grijeha i propasti, spreman sam stoga vlastitom krvlju
zapečatiti istinu koju sam propovjedao", ubrzo nakon toga i on je
pogubljen.
Protestanti se
ispovijedaju Bogu uz posredništvom Isusa Krista, jer vjeruju da samo on, a ne
crkva i sakramenti mogu utjecati na naše spasenje vodeći se Božjom
riječju da "Ako priznamo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan:
oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti"
(1. Ivanova 1,9). Uvjet za Božji oprost je vjera koja se svjedoći djelima
(dakle ne formalna, tj. samo na papiru) i ljubav prema Bogu i ljudima koja se
iskazuje vršenjem Božjih zapovijedi "Ako me ljubite, vršit ćete moje
zapovijedi" (Iv 14,15), "Tko pozna moje zapovijedi i vrši ih, taj me ljubi" (Iv
14,21), "Ostanite u mojoj
ljubavi! Ostat ćete u mojoj ljubavi ako budete vršili moje zapovijedi"
(Iv 15,10).
Spasenje vjerom, a ne
djelima [dobra djela su plod prave vjere, a ne uzrok spasenja]
Mi se spašavamo
isključivo vjerom, zato jer “nikoga
neće opravdati vršenje Zakona. Zakon, uistinu, služi samo točnoj
spoznaji grijeha” (Rm 20,19), jer “nema pravednoga niti jednog” (Rm 3,10),
“Dakle: opravdani vjerom, u miru smo
s Bogom po našem Gospodinu Isusu Kristu, po komu smo i pristupili vjerom k ovoj
milosti u kojoj se nalazimo i kojom se ponosimo” (Rm 5,1), “dok Izrael,
idući za nekim zakonom koji bi činio pravednim, nije stigao k
ispunjenju Zakona. Zašto? Jer je htio postići pravednost ne po vjeri,
već – kao da bi bilo moguće –
po djelima” (Rm 9,31.32), “Ali kako znamo da čovijeka ne opravdava vršenje Zakona nego samo vjera u Isusa
Krista, to smo i mi prigrlili vjeru u Isusa Krista, da bi smo se opravdali vjerom u Krista, a ne vršenjem Zakona. Jer
vršenje zakona neće nikoga opravdati” (Gal 2,16) Ali… “Ukidamo
li tako vjerom Zakon? Daleko od toga! Naprotiv,
tim Zakon utvrđujemo” (Rm 3,31). Jer “Ako naime svojevoljno griješimo
pošto smo jasno upoznali istinu, ne preostaje nam više žrtva za grijehe, nego
strašno išćekivanje Suda” (Heb 10,26.27),
“Opominjite se međusobno svaki dan”, “da koji od vas ne otvrdne
zavodljivošću grijeha! Mi smo uistinu postali i jesmo sudionici Kristovi,
samo ako nadu kakvu smo od početka imali čvrsto sačuvamo do
svršetka” (Heb 3,13.14; Mt 24,13), “Što
koristi, braćo moja ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Zar ga vjera
može spasiti” (Jak 2,14), “Ali tko pomno promotri savršeni Zakon slobode i
uza nj prione, ne kao zaboravan slušalac, nego kao zbiljski izvršilac, tome
će biti blago u njegovom radu” (Jak 1,25). Isus jasno kaže što ćemo
činiti ako ga zaista volimo: “Ako me ljubite vršit ćete moje
zapovijedi (Iv 14,13). Na kraju svega u Otkrivenju piše “Na tome se temelji postojanost svetih koji čuvaju Božje zapovijedi
i vjeru u Isusa” (Otk 14,12)
Kada kažem da se
opravdavamo vjerom, a ne djelima, to kažem isključivo zato jer se djelima
nemoguće opravdati, a ne zato jer smatram da nije dobro činiti dobra
djela ili držati Božje zapovijedi. Štoviše to je ključno za naše
spasenje, “Jer u ovome se sastoji ljubav
prema Bogu: da vršimo njegove zapovijedi” (1.Iv 5,3). Drugim riječima,
naravno da trebamo držati Božje zapovijedi. Samo želim kažem da se mi time ne
možemo opravdati. Drugim riječima da smo sa Bogom izmireni žrtvom na križu
njegovog Sina i vjerom u Boga, a ne vlastitim zaslugama.
Što podrazumijeva
riječ Zakon? Zakon u gore navednom tekstu odnosi se na Božje zapovijedi
koje dakako nisu ukinute, ukinut je dio zakona koji se odnosio na prinošenje
krvnih žrtava uz posredstvo zemaljskog “Velikog svećenika”. Sada je Krist
naš Veliki svećenik i on posreduje za nas ped licem Božjim “Odatle sljedi
da može zauvijek spasavati one koji po njemu dolaze k Bogu, jer uvijek živi da
posreduje za njih” (Heb 7,25) Jer plaća grijeha je smrt, a Krist je
suglasno pismima umro za naše grijehe i tako nas izmirio sa Bogom. Dakle mi
sada nemamo više zemaljskog posrednika, već naš posrednik Isus Krist
posreduje za nas u nebeskom svetištu. Citat “Ako se naime mijenja
svećeništvo, nužno se mijenja i zakon” (Heb 7,12), odnosi se upravo na to!
Krist nije ukinuo nijednu od Deset zapovijedi kako to želi reči
katolička crkva. Otkrivenje nam govori da ako želimo vječno živjeti
moramo držati ne ljudske, već Božje zapovijedi i
to sve! Zapovijedi katoličke, pravoslavne, ili neke druge crkve ili osobe,
nisu Božje zapovijedi. Usporedite, pa sami zaključite!
Biblija nam jasno govori da uloga velikog (tj. vrhovnog) svećenika
koji je ujedno i posrednik između Boga i ljudi zauvijek pripada Isusu
Kristu sukladno Svetom pismu: „Ali
Krist, pošto se pojavio kao veliki svećenik budućih dobara
prolazeći većim i savršenijim šatorom koji nije napravljen rukom, to
jest koji ne pripada ovomu svijetu, ušao je jedanput zauvijek, ne krvlju jaraca
i junaca, nego vlastitom krvi i pribavio nam vječni otkup“ (Heb
9.11-12), Tako ni Krist nije sam sebi
dodjelio velikosvećenićku čast, nego onaj koji mu upravi riječi:
"Ti si sin moj, ja te danas rodih“, kao što i na drugome mjestu veli: „Ti
si svećenik zauvijek, sličan Melkisedeku“ (Heb 5.5-6), “Zato, sveta braćo, koji ste dionici
nebeskog poziva, promatrajte poslanika i velikog svećenika naše vjere,
Isusa. On je vjeran onomu koji ga postavi (velikim svećenikom), kao što
biješe i Mojsije u svoj kući Božjoj“ (Heb 3.1-2), "I kad se pojavi vrhovni pastir, primit
ćete neuveli vijenac - slavu!" (1.Petrova 5,4). Katolička
crkva je pak papu, a ne Isusa
Krista nazivala velikim svećenikom (Pontifex Maximus), dok danas papu
naziva vrhovnim svećenikom (Summus Pontifex), što je i njegova službena
titula.
Zbog odbacivanja i zamračivanja Kristove uloge u pomirenju,
posredništvu te poglavarstvu nad crkvom odnosno postavljanja nekih drugih
središta namjesto Krista u crkvenim učenjima Martin Luther, Jan Hus kao i Jean Calvin, te
prva osoba koja je prevela Bibliju na engleski jezik John Wycliffe, kao
i sve protestantske crkve do početka 20. st. smatrale su papu antikristom.
Vjerovali su da odvajanje biblijskog nauka od Isua Krista vodi do pogrešnog
razumijevanja "puta, istine i života" (Iv 14,6). Naravi i cilju antikrista
odgovara da nameće druga središta istine, a ne Krista. (U grčkom
izvorniku antikrist može značiti ne samo 'protiv Krista' već i
'namjesto Krista').
By inliner
Vidi i: Deset Božjih zapovijedi
Vidi i: Stav protestanata o
poglavaru crkve
Vidi i: Čistilište
Vidi i: Neke
doktrine katoličke crkve koje nemaju veze sa Biblijom
Vidi i: Novi „Sveti Otac“ Joseph Ratzinger
Vidi i: Inkvizicija