Štovanje majke i djeteta

[kako je ta praksa prešla iz poganstva u kršćanstvo]

Svakodnevno, po cijelome svijetu, katolici mole “Zdravo Marijo”, krunicu ,“Andjele cuvaru”, “Litanije Blazenoj Djevici Mariji” i ostale molitve.Pomnozivsi broj tih molitava sa brojem katolika koji ih svakodnevno izgovaraju, netko je izraćunao da Marija treba saslušati 46.296 molitava u sekundi! Iako je očito da osim Boga to nitko drugi ne može, katolici svejedno vjeruju da Marija čuje sve te molitve, pa je i to jedan od razloga zbog čega je bilo nužno uzdići je na razinu božanstva - bilo to biblijski ili ne! U pokušaju da opravdaju to da je Marija toliko uzvišena neki navode riječi koje je andjeo Gabriel uputio Mariji: “Blažena ti medju ženama “.No to ne može biti razlogom da se Mariju smatra božanskom osobom.Stoljećima prije nego je Marija bila blagoslovijena tim riječima, sličnim je blagoslovom bila blagoslovijena i Jaela, žena Hebera Kenijca. Za nju je bilo rečeno “Blagoslovljena medju ženama bila Jaela, žena Hebera Kenijca” (‘Suci 5:24).

Štovanje majke i djeteta

Jedan od najizrazitijih primjera kako babilonska poganska religija traje do danas može se vidjeti u načinu na koji je Rimska Crkva uvela štovanje Marije i tako nadomjestila drevno štovanje božice Majke. Priča o majci i djetetu je bila vrlo poznata u drevnom Babilonu, gdje se razvila u državno štovanje. Brojni babilonski spomenici prikazuju božicu Majku, Semiramidu, s djetetom Tamuzom na rukarna.

Kad su se Babilonci raširili po raznim dijelovima svijeta, sa sobom su ponijeli i običaj štovanja “božanske majke” i njezinog djeteta. To nam objašnjava zašto su mnogi narodi štovali majku i dijete, na ovaj ili onaj način, stoljećima prije nego što se rodio istinski Spasitelj, Isus Krist! U različitim zemljama gdje se to štovanje proširilo “majka” i dijete su bili nazivani različitim imenima jer, sjetimo se, kod Babela je bio pobrkan jezik. Tako imaju Kinezi božicu “majku” koju zovu Singmu ili “Sveta Majka" Prikazivana je s djetetom na rukama i zracima slave oko glave. Stari su Germani štovali djevicu Hertu koja je takodjer bila prikazivana s djetetom na rukama. Skandinavci su je nazivali Disa, Etrušćani Nutria, a medju druidima je bila štovana pod imenom Virgo Patitura ili “Majka Bozja" U Indiji je bila poznata kao Indrani te je, takodjer, poput ranije spomenutih, bila prikazivana s djetetom na rukama, kao što to vidimo na priloženoj ilustraciji.

Grcima je božica Majka bila poznata pod imenom Afrodita ili Ceres, Sumeranima Nana, a svojim štovateljima u starom Rimu kao Venera ili Fortuna, a njezino dijete kao Jupiter. Ilustracija prikazuje “majku” Devaki i dijete Krinu.

Vjekovima su Isi, “Velika bozica" i njezino dijete Isvara bili štovani u Indiji gdje su podizani hramovi za njihovo štovanje. U Aziji je Majka bila poznata kao Kibela, a dijete kao Deious. “Ali bez obzira na njezino ime ili mjesto”, govori jedan pisac, “ona je bila Baalova žena, djevičanska kraljica neba, koja je rodila plod, iako nikada nije začela."

Kada su se Izraelci odmetnuli od Boga, takodjer su se okaljali štovanjem božice Majke. O tome čitamo u Knjizi o sucima 2:13 : "Otpali su od Jahve da bi služili Baalu i Astarti". Astarta ili Astoret je bilo ime pod kojim je ta božica bila poznata izraelskom narodu. Žalosno je i pomisliti da su oni koji su poznavali pravoga Boga, otpali od njega i štovali neznabožačku “majku”. Ipak, upravo je to ono što su uvijek i ponovo činili. (Knjiga o sucima 10:6; i Samuelova 7:3,4; 12:10; i Kraljevima 11:5; 2 Kraljevima 23:13).Jedan od naziva pod kojim je božica bila poznata medju njima, bio je "Kraljica neba" ( Jeremija 44. 17-19). Prorok Jeremija ih je ukorio zbog toga što je štuju, ali su se oni pobunili protiv njegovog upozorenja.

U gradu Efezu je "velika majka" bila poznata kao Dijana. Njezin je hram u tom gradu bio jedno od sedam velikih čudesa antičkog svijeta! No ona nije bila štovana samo u Efezu, već u cijeloj Aziji i ondašnjem poznatom Svijetu. (Djela apostolska 19:27).

U Egiptu su je nazivali Izida, a njzino dijete Horus. Egipatski religiozni spomenici često je prikazuju s djetetom Horusom koji sjedi u njezinu krilu.

To lažno štovanje, koje se proširilo iz Babilona medju ostale narode, pod različitim imenima i oblicima, konačno se učcvrstilo u Rimu i diljem Rimskog Carstva. Jedan poznati pisac govori o tom razdoblju: “Štovanje Velike Majke... je bilo...vrlo popularno u Rimskom Carstvu. Natpisi dokazuju da su njih dvoje (majka i dijete) primali božanske počasti.... ne samo u Italiji, posebice u Rimu, već takodjer i u provincijama, osobito u Africi, Španjolskoj, Portugalu, Francuskoj, Njemačkoj i Bugarskoj”.

Isus Krist je utemeljio istinsku novozavjetnu Crkvu baš u to doba kad je štovanje “božice majke” bilo posebno izraženo. U tim prvim danima Crkva je bila veličanstvena. Nažalost, ono što je bilo poznato kao Crkva, počelo se u trećem i četvrtom stoljeću udaljavati od prvobitne vjere i tonuti u apostaziju, na koju su apostoli pravovremeno upozoravali. Kad je doslo do otpadanja od vjere, mnogo je poganskog bilo pridodano kršćanstvu.

U tu, takozvanu "crkvu", bili su primani neobraćeni pogani i u brojnim im je slučajevima bilo dopušteno da nastave s prakticiranjem mnogih od svojih poganskih obreda i običaja, obično s malo ograničenja i izmjena, da bi njihova uvjerenja izgledala sto slicnija kršćanskoj nauci. Jedan od najboljih primjera takvog preuzimanja elemenata iz poganstva je očit u načinu kako je službena crkva dozvolila da se nastavi štovanje božice Majke - samo s nekim malim izmjenama i uz novo ime! Kao što smo rekli, mnogi pogani su bili privučeni kršćanstvu ali je njihovo obožavanje božice Majke bilo toliko snažno da ga nipošto nisu htjeli napustiti. Crkveni su vodje uvidjeli da bi, ako u kršćanstvu pronadju sličnosti sa štovanjem božice Majke, uveliko mogli uvećati broj vjernika. Ali tko bi rnogao nadomjestiti “veliku majku” iz poganske religije?

Naravno, Marija, Isusova majka predstavjala je najlogičniji izbor. Zašto ne dopustiti ljudima da nastave s pobožnošću i molitvama božici Majci, samo neka je nazivaju Marijom, umjesto prijašnjih imena pod kojima je bila poznata. Očigledno su tako razmišljali, jer je upravo to ono što se desilo! Malo po malo, štovanje koje je bilo povezano s poganskom majkom bilo je prenešeno na Mariju.

Ali štovanje Marije nije bilo dio izvorne kršćanske vjere. Očito da je Marija, Isusova majka, bila divna, posvećena i pobožna, posebno izabrana da ponese tijelo našeg Spasitelja, pa ipak, ni jedan od apostola, a ni sam Isus, nisu ni nagovijestili ideju da se Marija štuje. Kako to The Encyclopedia Britannica navodi, na Mariju nije stavljan nikakav naglasak tokom prvih stoljeća postojanja Crkve!

Ta je činjenica priznata i od strane Katoličke enciklopedije “Poboznost Našoj Blaženoj Gospi... treba se promatrati kao praktčcna primjena doktrine Zajedništva Svetih. Očito da ta doktrina, barem eksplicitno, nije sadržana u ranijim formama Apostolskog Vjerovanja (Kreda), stoga nas ne treba iznenaditi što u prvim stoljećima kršćanstva ne susrećemo nikakve jasne tragove kulta Blažene Djevice” - štovanje Marije dio je kasnijeg razvoja. Tek u Konstantinovo doba, u prvom dijelu četvrtog stoljeća, svatko počinje Mariju smatrati božanstvom.

Čak je i crkva u tom razdoblju prijekim okom gledala na takav oblik štovanja, to je evidentno prema Epifaniju (403. god.), koji je optužio neke osobe iz Trakije, Arabije i mnogih drugih mjesta da štuju Mariju kao božicu i prinose joj kolače u njezinu hramu. “Njoj treba iskazati čast”, rekao je Epifanije, “ali neka se nitko ne klanja Mariji.” Ne samo da se progledalo kroz prste tom štovanju - u crkvi koja je danas poznata kao Rimokatolička Crkva, to je postalo službenom naukom na konciluu Efezu 431.godine. U Efezu? Upravo je u tom gradu Dijana bila štovana od pamtivjeka kao božica djevičanstva i majčinstva! Ona je predstavljala prirodne sile plodnosti te je zbog toga bila prikazivana s mnoštvom grudi. Glava joj je bila ukrašena krunom u obliku kule, simbolom kule babilonske.

Kad ljudi stoljećima prakticiraju neku vjeru, onda je se teško odriču. Tako su razmišljali i Efeski crkveni vodje u vrijeme kad je crkva počela zapadati u krivovjerje. Mislili su da bi mogli pridobiti više obraćenika ako im dozvole da zadrže svoja vjerovanja i ideje u vezi s božicom Majkom, nadje li se mogućnost da se one pomiješaju s kršćanstvom i da se uvrsti Marijino ime umjesto njezinog. Ali to nije bio Božji način. U vrijeme kad je Pavao boravio u Efezu, s poganstvom nisu bili pravljeni nikakvi kompromisi. Ljudi su bivali istinski obraćeni i uništavali su kipove božice koji su bili u njihovu posjedu. (Djela apostolska 19:24-27). Kako je tragčcno da je efeska crkva u kasnijim stoljećima napravila kompromis i prihvatila jedan oblik štovanja božice Majke, koji je, naposlijetku, i Koncil u Efezu učinio službenim naukom crkve. Koliko je očit poganski utjecaj u toj odluci.

Daljnji pokazatelj da se štovanje Marije razvilo iz nekadasnjeg obožavanja božice Majke, nalazimo u nazivima koji su joj dati.Marija se često naziva "Madona”. Prema Hislopu, taj je izraz prijevod jednog od imena pod kojim je bila poznata babilonska božica. Kada je proglašen božanstvom Nimrod je postao poznat kao Baal; tada je naziv njegove žene, ženskog božanstva, ekvivalent od Baalti, ženskog oblika imena Baal. Taj naziv ne znači ništa drugo doli "Moja Gospa" . U latinskom jeziku ima oblik "Mea Domina" što je u talijanskom izobličeno u poznati naziv "Madonna" Medju Feničanima je božica Majka bila poznata kao "Morska Gospa" pa se čak i taj naziv daje Mariji, iako ona nema nikakve veze s morem!

Sveto Pismo jasno govori da postoji samo jedan posrednik izmedju Boga i ljudi, čovjek Isus Krist (1 Timoteju 2.5). Ipak, rimokatolicizam naučava da je Marija, takodjer, "posrednik". Molitve Mariji igraju vrlo važnu ulogu u katoličkom bogoštovlju.U Svetome Pismu dakako ne postoji osnova za tu praksu, dok je vrlo dobro poznato da taj koncept nije stran vjerovanjima povezanim s božicom Majkom. Jedno od njezinih imena je bilo i "Mylitta", sto znači "posrednica" .Marija se često naziva i “Kraljicom neba”, ali Marija, Isusova majka, nije kraljica neba. “Nebeska kraljica” je bio naziv božice Majke koja je bila štovana stoljećima prije Marijinog rodjenja.Vratimo li se u dane proroka Jeremije, vidjet ćemo da su ljudi štovali “nebesku kraljicu” i prakticirali njoj posvećene rituale.U knjizi proroka Jeremije, 7:18-20, čitamo: “Djeca kupe drva, oci pale vatru, žene mjese tjesto da ispeku kolač “kraljici neba “...

Jedno od imena pod kojim je bila poznata Izida, bilo je “Majka Božja". Kasnije su aleksandrijski teolozi to ime dali Mariji koja je, naravno, bila Isusova majka, ali samo u smislu njegove ljudske prirode, njegovog čovještva.Originalno značenje naziva “Majka Božja" znači nešto više od toga.To ime implicira uzvišen glorificiran položaj MAJKE u odnosu na Isusa, a rimokatolici su podučavani da Mariju smatraju upravo takvom!

Lik božice Majke s djetetom na rukama bio je toliko snažno uvriježen u pogansku misao da je u vrijeme otpada od biblijske vjere, prema navodu jednog autora,“drevni portret božice Izide i djeteta Horusa napokon bio prihvaćen, ne samo u pučckom shvaćanju, već i putem formalnog biskupskog odobrenja, kao portret “Djevice i njezinog djeteta.” Izida i njezino dijete često su puta bili prikazivani u okviru od cvijeća, a to je, takdjer, i praksa vezana uz Mariju, to je dobro znano onima koji su proučavali srednjovjekovnu umjetnost.Astarta, fenička božica plodnosti, bila je povezivana s polumjesecom, .....Egipatska je božica plodnosti, Izida, bila prikazivana kako stoji na polumjesecu sa zvijezdama što joj okružuju glavu. U rimokatoličkim crkvama po cijeloj Europi postoje Marijine slike koje ju prikazuju na potpuno identičan način. Prilog ilustracija, (kakva se nalazi u katoličkim katekizmima) prikazuje Mariju sa dvanaest zvijezda što joj okružuju glavu - i polumjesecom pod njezinim nogama!

Na brojne su načine vodje otpadničke crkve pokušavali da Mariju učine nalik na pogansku božicu i uzdignu ju na razinu božanstva.Kao što su pogani imali kipove božice, tako su se počeli izradjivati i “Marijini” kipovi. Dapače, čak su u nekim slučajevima baš ti isti kipovi koji su bili štovani kao Izida (s djetetom), jednostavno bili preimenovani u Mariju i dijete Krista. “Kada je kršćanstvo trijumfiralo”, govori jedan pisac, "te slike i kipovi su postali prikazi Madone i djeteta, bez ikakvog prekida u kontinuitetu: ustvari, nema arheologa koji bi nam danas mogao reći predstavija li neki od tih objekata štovanja jedno ili drugo.” (Pobjedom kršćanstva, Izidin kult je bio pri kraju “ ipak su njegovi znatni tragovi preživjeli i u kršćanskim občcajima. Izidine kipove valjalo je tek nešto izmijeniti u imenu, da bi postali kipovi djevice Marije.” Stewart Perowne: “Roman Mithology”, izdato i kod nas kao “Rimska mitologija” u izdanju “Otokar Keršovani 1986. Dodatak prev.)

Mnogi od tih preimenovanih kipova nosili su krune i bili nakićeni draguljima - na potpuno istovjetan način kao i kipovi hinduskih i egipatskih djevica. Ali Marija, Isusova majka, nije bila bogata (Luka 2:24; Levitski zakonik 12:8). Odakle onda dolaze ti dragulji i krune koje možemo vidjeti na kipovima koji navodno predstavljaju nju? Putem nekih vrlo očitih, i ostalih, manje više prikrivenih kompromisa, štovanje drevne “majke” produžilo se pod okriljem otpale “crkve”, pri čemu su Marijinim imenom samo zamijenjena dotadašnja imena.

-----------------------

=povratak=

Preuzeo i objavio – protestantzg.blog.hr

(preuzeto sa hasic.dk)