PAPINA NAVODNA NEZABLUDIVOST

Prije svega potrebno je naglasiti da papa uopće nije Kristov zamjenik, te da se on u biti lažno predstavlja. Kristov zamjenik na zemlji je Duh Sveti i to je vidljivo na mnogo mjesta u Novom Zavjetu.

Međutim katolička crkva tvrdi da je rimski papa navodno nasljednik apostola Petra, takva tvrdnja je za protestante neprihvatljiva, prvenstveno iz činjenice da u Pismu uopće ne piše takvo nešto. Ne piše niti da je Petar bio nezabludiv učitelj vjere, niti da je je on tu navodnu nezabludivost prenio na rimskog papu. Štoviše i sama riječ papa uopće se ne spominje u Svetom Pismu.

Ako vas zanima zašto odbacujemo papino poglavarstvo nad Crkvom, pogledajte ovaj članak, a ako vas zanima nešto više o tome zašto papa nije nezabludiv (iz biblijske perspektive) nastavite čitati:

1) Premda je Petar imao središnju ulogu u ranome širenju evanđelja (što je dio značenja Mateja 16,18-19), kada Sveto pismo proučavamo u njegovu kontekstu, vidimo da ono nigdje ne obznanjuje da je imao autoritet (prvenstvo) nad drugim apostolima ili nad čitavom Crkvom (vidi Djela 15,1-23; Galaćanima 2,1-14; 1. Petrova 5,1-5). Nadalje, Pismo nigdje ne uči da rimski biskup treba imati prvenstvo nad Crkvom. Zapravo, ono nigdje izričito ne spominje da je Petar uopće bio u Rimu. Umjesto toga, postoji samo jedan odlomak u Pismu, onaj u 1. Petrovoj 5,13, u kojemu Petar piše iz »Babilona«, a to ime se ponekad odnosilo na Rim. Rimokatoličko učenje o prvenstvu rimskoga biskupa temelji se na tome odlomku i na povijesnom uzvišenju rimskoga biskupa. Međutim, Sveto pismo pokazuje da je Petar svoj autoritet dijelio s drugim apostolima (Efežanima 2,19-20), a vlast da »odrješuje i veže« koja mu je pripisana dijelio je i s mjesnim crkvama, a ne samo s njihovim vođama (vidi Matej 18,15-19; 1. Korinćanima 5,1-13; 2. Korinćanima 13,10; Titu 2,15; 3,10-11). Prema tome, temelj papine nepogrešivosti ... postojanja samoga papinstva, ne temelji se na Pismu.

2) Pismo nigdje ne kaže da se za očuvanje crkve od zablude autoritet apostolâ prenosio na one koje su oni rukopoložili za službu (apostolsko naslijeđe). Apostolsko naslijeđe je »učitano« u stihove koje Rimokatolička crkva koristi kao dokaz za tu doktirinu (2. Timoteju 2,2; 4,2-5; Titu 1,5; 2,1; 2,15; 1. Timoteju 5,19-22). Pavao NE poziva vjernike u različitim crkvama da prime Tita, Timoteja i druge crkvene vođe na temelju njihova biskupskog autoriteta, nego na temelji toga što su njegovi suradnici (1. Korinćanima 16,10; 16,16; 2. Korinćanima 8,23). S druge strane, Pismo UČI da će lažni učitelji ustati čak i među prihvaćenim crkvenim vođama i da kršćani trebaju usporediti učenje tih kasnijih crkvenih vođa sa Svetim pismom, za koje Biblija jedino kaže da je nezabludivo. Biblija ne uči da su apostoli bili nezabludivi, izuzev njihovih spisa koji su uvršteni u Pismo (2. Timoteju 3,16; 2. Petrova 1,18-21). Kada je u svome govoru upućenom crkvenim vođama iz grada Efeza spomenuo da će doći lažni učitelji, za borbu protiv njihovih zabluda Pavao ih NE preporučuje »aposotlima i onima koji provode njihov autoritet«, nego »Bogu i riječi – njegovoj milosti...« (Djela 20,28-32).

3) Sveto pismo nigdje ne naučava postojanje »učiteljskog Magisterija« ili biskupskog učiteljstva, niti ga se stavlja na istu razinu autoriteta sa Svetim pismom. Štoviše, povijest je pokazala da, svaki put kada se nekom drugom izvoru autoriteta daje jednaka važnost kao Pismu, taj drugi autoritet uvijek ide dalje od Svetoga pisma (kao što je slučaj s drugim prihvaćenim Mormonskim spisima i Kulom stražara Jehovinih svjedoka). Prema tome, isto je i s Rimokatoličkom crkvom. Katolički katekizmi opetovano priznaju kako se mnoge njihove doktrine ne nalaze ili ne temelje u Svetom pismu (Marija kao Su-otkupiteljica i Su-zagovornica, bezgrješna, začeta bez grijeha; njezino uzašašće; molitve svecima i uzvisivanje njih i njihovih slika itd.). Za rimokatolike, konačni autoritet ima »majka Crkva«, a ne Pismo, bez obzira što kažu da je Magisterij »sluga Svetoga pisma«. Ponovno, Biblija uči da je potrebno koristiti Pismo kao mjerilo pomoću kojega možemo razlikovati istinu od laži. U Galaćanima 1,8-9, Pavao kaže kako za razlikovanje istine od zablude nije važno TKO uči nego ŠTO se uči. I dok Rimokatolička crkva nastavlja osuđivati na pakao (proklinjati) one koji odbacuju Papin autoritet, Sveto pismo to prokletstvo čuva za one koji uče neko drugo evanđelje koje se razlikuje od onoga koje je dato i zapisano u Novom zavjetu (Galaćanima 1,8-9).

4) Premda Rimokatolička crkva smatra kako su apostosko naslijeđe i nezabludiv Magisterij logički nužni kako bi Bog mogao nezabludivo voditi Crkvu, Sveto pismo kaže da je to Bog svojoj crkvi priskrbio kroz:

(a) nezabludivo Pismo, (Djela 20,32; 2. Timoteju 3,15-17; Matej 5,18; Ivan 10,35; Djela 17,10-12; Izaija 8,20; 40,8 itd.)

(b) Kristovu neprekinutu velikosvećeničku službu na Nebu (Hebrejima 7,22-28),

(c) Svetoga Duha koji je vodio apostole u istini nakon Kristove smrti (Ivan 16,12-14), koji vjernicima daje darove za djelo službe, uključujući učenje (Rimljanima 12,3-8; Efežanima 4,11-16), i koji koristi pisanu Riječ kao svoje glavno sredstvo (Hebrejima 4,12; Efežanima 6,17).

U sažetku, Biblija govori samo o jednome trajnom, »opipljivom«, nezabludivom vodiču koji je Bog ostavio svojoj crkvi. To je pisana Božja riječ, a ne nezabludivi vođa (2. Timoteju 3,15-17). Budući da je dao Svetoga Duha da svete ljude vodi u pisanju tih Pisama (2. Petrova 1,19-21), tako je dao svoga Duha Svetoga da stanuje, ispunja, vodi i daje darove članovima njegove Crkve danas u svrhu njezina usmjeravanja kroz pravilno tumačenje te pisane Riječi (1. Korinćanima 12; 14; Efežanima 4,11-16). To što danas postoje podjele i lažna učenja ne bi nas trebalo iznenaditi, jer nas Biblija ujedno upozorava da će doći lažni učitelji koji će izvrtati pisanu Riječ (2. Petrova 3,16) i da će ti lažni učitelji doći iz samih crkava (Djela 20,30). Prema tome, vjernici se trebaju osloniti na Boga i »riječ – njegovu milost« za vodstvo (Djela 20,32), kako bi istinu prepoznali ne po tome TKO ju je rekao, nego tako što će je uspoređivati s evanđeljem koje je rana crkva već primila, evanđeljem zapisanim za nas u Svetome pismu (Galaćanima 1,8-9; vidi također Djela 17,11).