Zašto protestanti ne prihvaćaju sakramentalnu ispovijed kao način pomirenja sa Bogom?

Da bi ste to mogli shvatiti morate ući u dubinu tematike tj. vratiti se na sam početak, potom ćete korak po korak shvatiti naš stav i vjerovanje. Naime zbog pada u grijeh prvih ljudi, Bog je uspostavio „Obred pomirenja“, međutim, taj obred bio je samo slika stvarnog pomirenja kojeg je jedanput zauvijek učinio Isus Krist. Taj obred ujedno je imao za svrhu i da ukaže na njega.

Obred pomirenja

U starozavjetnom Svetištu žrtve su se ponavljale jer "bez prolijevanja krvi nema praštanja" (Heb 9,22). Ova obredna parabola o otkupu ponavljala se iz godine u godinu. Mojsiju je na Sinaju pokazana „slika, kopija ili preslika nebeske svetinje“ (Izl 25.9-40), Sveto pismo naziva Svetište što ga je on načinio kao „slike nebeske stvarnosti“, a njenu svetinju kao „sliku prave“ (Heb 9.23-24). Suprotno tome, stvarno pomirenje, odnosno otkupiteljska smrt Isusa Krista zbila se na Golgoti "jedanput za sva vremena" (Hebrejima 9,26-28; 10,10-14). Na križu je potpuno isplaćena kazna za ljudski grijeh i udovoljeno je Božanskoj pravdi. Jer "Plaća grijeha je smrt" (Rimljanima 6,23), a "Krist je, suglasno pismima, umro za naše grijehe" (1. Korinčanima 15,3), "Jer i Krist je jedanput umro zbog grijeha, pravedan za nepravedne" (1. Petrova 3,18); "Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna - radi našeg mira, njegove nas rane iscjeliše" (Izaija 53,5). Njegovom smrću mi smo opravdani tj. pomireni "i svi su opravdani darom njegove milosti, otkupljenjem u Kristu Isusu. Njega je Bog izložio da svojom krvlju bude Pomirilište po vjeru" (Rimljanima 3,24-25), "Ali ako tko i počini grijeh, imamo zagovornika kod Oca: Isusa Krista, pravednika. On je žrtva pomirnica za naše grijehe; ne samo za naše nego za grijehe svega svijeta" (1.Iv,1-2). Njegova smrt “nas otkupi od bezakonja i očisti nas da budemo izabrani narod, revan u djelima ljubavi” (Tit 2,14) Drugim riječima, protestanti smatraju da je sam obred pomirenja (sa Božije strane) dovršen Kristovom smrću na križu. Međutim Bog nas poziva da i mi učinimo „svoj dio“, a naš dio se sastoji u tome da mi prihvatimo Njegov dio, tj. ono što je on učinio za nas.

Prihvaćanje savršenosti i dostatnosti Božjeg djela za naše spasenje

To možemo jedino ako vjerom prihvatimo Njegovu smrt na križu za naše grijehe umjesto naše vlastite, jer smo zbog grijeha mi morali umrjeti, a ne on, ali je zbog ljubavi prema palome ljudskom rodu Bog napravio takav plan spasenja po kojem će on umjesto nas umrijeti, kako bi se mi mogli osloniti na njegovu smrt kao zamjenu za našu vlastitu koju smo zbog svojih prekršaja zaslužili.

Dakle mi trebamo vjerom prihvatiti njegovu milost i oprost, ali i svojim praktičnim životom (ne samo deklerativno) pokazati tu vjeru. Drugim riječima, Bog od nas nakon što ga prihvatimo kao Spasitelja traži promjenu života u kojem će on biti na prvom mjestu u našem životu.

Također, prava vjera će nas dovesti i do pokajanja (tj. stvarnog žaljenja zbog učinjenog grijeha i odbacivanja tog istog) jer više nećemo moći imati blisku zajednicu sa njim i živjeti u grijehu, naime, jednom kada dođete ka Bogu, ili će on vas privući ka sebi i vi ostaviti grijeh, ili ćete vi zadržati grijeh i udaljiti se od njega. Nemoguće je imati blisku zajednicu sa Bogom i istovremeno živjeti u grijehu zato jer vas grijeh odvaja od Boga, tj. narušava vašu zajednicu sa njime.

Vjera koja rezultira stvarnim pokajanjem uistinu je i spasonosna vjera, bez stvarnog pokajanja, naša će vjera na Dan suda biti bez ikakve vrijednosti pred Bogom. Bog nas poziva da budemo vršioci riječi, a ne samo zaboravni slušaoci, međutim pokajanje se nesmije zamijeniti sa sakramentalnom ispovijedi.

[Postoji golema razlika između sakramentalne ispovijedi i pokajanja, pogledajte ako vas zanima]

Isus Krist jedini posrednik između Boga i ljudi

Jedini način na koji mi možemo doći do nebeskog Oca, tj. primiti oprost i dobiti slobodu od grijeha jest kroz Isusa Krista, a ne kroz katoličkog svećenika, naime, razlika između katoličkog i protestantskog razumijevanja pokajanja i načina dobivanja oprosta je u tome što mi vjerujemo da do oprosta grijeha možemo doći samo i jedino kroz Isusa Krista. To 'samo i jedino' isključuije katoličkog svećenika, ali i sve ostale navodne posrednike. Naime, prema Svetom Pismu posredničku ulogu u spasenju (tj. oprostu grijeha) ima samo i jedino Isus Krist.

Biblija jasno govori: "Jedan je Bog, jedan je posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus" (1. Timoteju 2,5), "Krist naime nije ušao u Svetinju napravljenu rukom, koja je samo slika prave, nego u samo nebo, da posreduje za nas pred licem Božjim" (Heb 9,24), te da Krist može "zauvijek spasavati one koji po njemu dolaze k Bogu, jer uvijek živi da posreduje za njih" (Hebrejima 7,25), odnosno govori da posredničku ulogu ima sam Isus Krist, a ne njegov navodni zemaljski posrednik. Mi nismo opravdani (pomireni) sa Bogom riječima nekog crkvenog dužnosnika ili našom zaslugom, već vjerom u svemoćnog Otkupitelja, Njegovom žrtvom na križu i Božjom milošću ("Da, milošću ste spašeni - po vjeri. To ne dolazi od vas; to je dar Božji" Ef 2.8). Sukladno tome “sveci”, Marija, mise zadušnice ili zemaljski crkveni dužnosnici ne mogu nas spasiti jer "Spasenja nema ni po jednom drugom, jer je pod nebom to jedno ime [Isusovo] dano ljudima po kojem nam se treba spasiti" (Dj 4,11). Gospodin Isus Krist ujedno je i jedini posrednik između čovjeka i Boga.

Protestanti smatraju da nam u spasenju može pomoći samo živa vjera u Boga, a ne kojekakva praznovjerja tipa škapulari itd… npr. dekret pape Pavla V. od 11. veljače 1613 - koji je na snazi i danas - ističe da »Crkva jamči svojim autoritetom da se oni koji nose škapular, sukladno odredbama, mogu nadati posebnoj Marijinoj pomoći za spasenje u zajedništvu s Bogom ili - kako se to ranije običavalo reći - za 'što brži izlazak iz čistilišta'«. Mislim da taj dekret nadilazi kategoriju „vjerovali ili ne“. Cijeli taj članak iz Glasa Koncila možete vidjeti ovdje.

Martin Luther naglašavao je da svoj pogled vjere treba upirati uvijek u Krista, da se uzdamo u Kristov život i njegovu pobjedu. Krist nas spašava, a ne crkva ili sakramenti ("Jer Krist je svrha i svršetak Zakona, da se opravdava svatko tko u njega vjeruje") ustao je protiv indulgencija odnosno nauke o Oprostu. Pape i protupape su tvrdile da mogu iz riznice svetaca crpsti milot za oproštenje vremenskih kazni za grijehe, i to ne samo živih već i mrtvih. Luther je 31.X 1517.g. pribio je na vrata crkve u Wittenbergu svojih 95 teza, u kojima je poricao vrijednost oproštajnica. Povod za pribijanje ovih teza bio je dolazak dominikanca Tetzela, papinog opunomočenika za prodavanje oproštajnica. Tetzel je tada naime “sa autoritetom svih svetaca”, u papino ime prodavao oproštajnice od prošlih i budućih grijeha, bez potrebe vjere i pokajanja, oproštenje se moglo kupiti ne samo za žive, već i za mrtve koji navodno borave u čistilištu. Tetzel je tvrdio da se duša, čim novac padne u sandučić za darove, odmah oslobađa iz čistilišta.

William Tyndale, najveći engleski reformator, odličan lingvist i prvi prevodilac Novog zavjeta s Grčkog na Engleski također se slagao s Lutherom da je nauka o čistilištu "papinska izmišljotina", a ne dio Božjeg djela. Zbog toga je bio izveden na sud, obješen i spaljen.

Najbliži Tydellov suradnik John Frith napisao je Raspravu o čistilištu u tri dijela, u kojoj odgovara Thomasu Moreu (državnom tajniku za vrijeme Henrika VIII), biskupu Fisheru (obojica poslje pogubljeni zbog izdaje) i Rastellu (Moreovu šurjaku), na njihove tvrdnje i stav o čistilištu. On pobija nauku o čistilištu argumentima da je uskrsnuće jedina nada u budući život i da život vječni imamo samo u Kristu. Uhapšen i zatvoren, mučen glađu, zlostavljan i osuđen na smrt bila mu je dana mogućnost da bude pomilovan pod uvjetom da pozitivno odgovori na dva pitanja, 1. vjeruje li u Čistilište i 2. vjeruje li u transupstancijaciju. On je dogovorio da se ni čistilište ni transupstancija ne mogu dokazati Svetim pismom. ovo poricanje bilo je njegova smrtna presuda. Spaljen je na lomači u Smithfieldu izvan Londona 4. VII 1533.g.

Jan Hus imao je isto vjerovanje, propovjedao je nepatvoreno evanđelje i odbacio crkvena vjerovanja koja nisu imala veze sa Svetim pismom. Privezan za stup lomače, još je jednom pozvan da odbaci svoje "zablude". Hus je nato uzviknuo "Kakvih zabluda da se odreknem? Ne osjećam se uopće krivim. zazivam Boga za svjedoka da je sve što sam ja pisao i propovjedao bilo sa ciljem da spasim duše od grijeha i propasti, spreman sam stoga vlastitom krvlju zapečatiti istinu koju sam propovjedao", ubrzo nakon toga i on je pogubljen.

Priznanje grijeha Bogu i pokajanje uvijet za dobivanje oprosta

Protestanti se ispovijedaju Bogu uz posredništvom Isusa Krista, jer vjeruju da samo on, a ne crkva i sakramenti mogu utjecati na naše spasenje vodeći se Božjom riječju da "Ako priznamo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti" (1. Ivanova 1,9). Uvjet za Božji oprost je vjera koja se svjedoći djelima (dakle ne formalna, tj. samo na papiru) i ljubav prema Bogu i ljudima koja se iskazuje vršenjem Božjih zapovijedi "Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi" (Iv 14,15), "Tko pozna moje zapovijedi i vrši ih, taj me ljubi" (Iv 14,21), "Ostanite u mojoj ljubavi! Ostat ćete u mojoj ljubavi ako budete vršili moje zapovijedi" (Iv 15,10).

Spasenje vjerom, a ne djelima [dobra djela su plod prave vjere, a ne uzrok spasenja]

Mi se spašavamo isključivo vjerom, zato jer “nikoga neće opravdati vršenje Zakona. Zakon, uistinu, služi samo točnoj spoznaji grijeha” (Rm 20,19), jer “nema pravednoga niti jednog” (Rm 3,10), “Dakle: opravdani vjerom, u miru smo s Bogom po našem Gospodinu Isusu Kristu, po komu smo i pristupili vjerom k ovoj milosti u kojoj se nalazimo i kojom se ponosimo” (Rm 5,1), “dok Izrael, idući za nekim zakonom koji bi činio pravednim, nije stigao k ispunjenju Zakona. Zašto? Jer je htio postići pravednost ne po vjeri, već – kao da bi bilo moguće – po djelima” (Rm 9,31.32), “Ali kako znamo da čovijeka ne opravdava vršenje Zakona nego samo vjera u Isusa Krista, to smo i mi prigrlili vjeru u Isusa Krista, da bi smo se opravdali vjerom u Krista, a ne vršenjem Zakona. Jer vršenje zakona neće nikoga opravdati” (Gal 2,16) Ali… “Ukidamo li tako vjerom Zakon? Daleko od toga! Naprotiv, tim Zakon utvrđujemo” (Rm 3,31). Jer “Ako naime svojevoljno griješimo pošto smo jasno upoznali istinu, ne preostaje nam više žrtva za grijehe, nego strašno išćekivanje Suda” (Heb 10,26.27), “Opominjite se međusobno svaki dan”, “da koji od vas ne otvrdne zavodljivošću grijeha! Mi smo uistinu postali i jesmo sudionici Kristovi, samo ako nadu kakvu smo od početka imali čvrsto sačuvamo do svršetka” (Heb 3,13.14; Mt 24,13), “Što koristi, braćo moja ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Zar ga vjera može spasiti” (Jak 2,14), “Ali tko pomno promotri savršeni Zakon slobode i uza nj prione, ne kao zaboravan slušalac, nego kao zbiljski izvršilac, tome će biti blago u njegovom radu” (Jak 1,25). Isus jasno kaže što ćemo činiti ako ga zaista volimo: “Ako me ljubite vršit ćete moje zapovijedi (Iv 14,13). Na kraju svega u Otkrivenju piše “Na tome se temelji postojanost svetih koji čuvaju Božje zapovijedi i vjeru u Isusa” (Otk 14,12)

Kada kažem da se opravdavamo vjerom, a ne djelima, to kažem isključivo zato jer se djelima nemoguće opravdati, a ne zato jer smatram da nije dobro činiti dobra djela ili držati Božje zapovijedi. Štoviše to je ključno za naše spasenje, “Jer u ovome se sastoji ljubav prema Bogu: da vršimo njegove zapovijedi” (1.Iv 5,3). Drugim riječima, naravno da trebamo držati Božje zapovijedi. Samo želim kažem da se mi time ne možemo opravdati. Drugim riječima da smo sa Bogom izmireni žrtvom na križu njegovog Sina i vjerom u Boga, a ne vlastitim zaslugama.

Što podrazumijeva riječ Zakon? Zakon u gore navednom tekstu odnosi se na Božje zapovijedi koje dakako nisu ukinute, ukinut je dio zakona koji se odnosio na prinošenje krvnih žrtava uz posredstvo zemaljskog “Velikog svećenika”. Sada je Krist naš Veliki svećenik i on posreduje za nas ped licem Božjim “Odatle sljedi da može zauvijek spasavati one koji po njemu dolaze k Bogu, jer uvijek živi da posreduje za njih” (Heb 7,25) Jer plaća grijeha je smrt, a Krist je suglasno pismima umro za naše grijehe i tako nas izmirio sa Bogom. Dakle mi sada nemamo više zemaljskog posrednika, već naš posrednik Isus Krist posreduje za nas u nebeskom svetištu. Citat “Ako se naime mijenja svećeništvo, nužno se mijenja i zakon” (Heb 7,12), odnosi se upravo na to! Krist nije ukinuo nijednu od Deset zapovijedi kako to želi reči katolička crkva. Otkrivenje nam govori da ako želimo vječno živjeti moramo držati ne ljudske, već Božje zapovijedi i to sve! Zapovijedi katoličke, pravoslavne, ili neke druge crkve ili osobe, nisu Božje zapovijedi. Usporedite, pa sami zaključite!

Krist ima ulogu velikog svećenika

Biblija nam jasno govori da uloga velikog (tj. vrhovnog) svećenika koji je ujedno i posrednik između Boga i ljudi zauvijek pripada Isusu Kristu sukladno Svetom pismu: „Ali Krist, pošto se pojavio kao veliki svećenik budućih dobara prolazeći većim i savršenijim šatorom koji nije napravljen rukom, to jest koji ne pripada ovomu svijetu, ušao je jedanput zauvijek, ne krvlju jaraca i junaca, nego vlastitom krvi i pribavio nam vječni otkup“ (Heb 9.11-12), Tako ni Krist nije sam sebi dodjelio velikosvećenićku čast, nego onaj koji mu upravi riječi: "Ti si sin moj, ja te danas rodih“, kao što i na drugome mjestu veli: „Ti si svećenik zauvijek, sličan Melkisedeku“ (Heb 5.5-6), “Zato, sveta braćo, koji ste dionici nebeskog poziva, promatrajte poslanika i velikog svećenika naše vjere, Isusa. On je vjeran onomu koji ga postavi (velikim svećenikom), kao što biješe i Mojsije u svoj kući Božjoj“ (Heb 3.1-2), "I kad se pojavi vrhovni pastir, primit ćete neuveli vijenac - slavu!" (1.Petrova 5,4). Katolička crkva je pak papu, a ne Isusa Krista nazivala velikim svećenikom (Pontifex Maximus), dok danas papu naziva vrhovnim svećenikom (Summus Pontifex), što je i njegova službena titula.

Osporavanje Kristove uloge

Zbog odbacivanja i zamračivanja Kristove uloge u pomirenju, posredništvu te poglavarstvu nad crkvom odnosno postavljanja nekih drugih središta namjesto Krista u crkvenim učenjima Martin Luther, Jan Hus kao i Jean Calvin, te prva osoba koja je prevela Bibliju na engleski jezik John Wycliffe, kao i sve protestantske crkve do početka 20. st. smatrale su papu antikristom. Vjerovali su da odvajanje biblijskog nauka od Isua Krista vodi do pogrešnog razumijevanja "puta, istine i života" (Iv 14,6). Naravi i cilju antikrista odgovara da nameće druga središta istine, a ne Krista. (U grčkom izvorniku antikrist može značiti ne samo 'protiv Krista' već i 'namjesto Krista').

----------------------------------------

Autor ovog članka ima i svoj blog – protestantzg.blog.hr

=povratak==