Razlika između pokajanja i
sakramentalne ispovijedi
Razlika
u shvaćanju ova dva pojma od samih početaka stvorila je veliki jaz
između biblijskog kršćanstva i katolicizma.
Naime
katolička crkva izjednačava
pojam „ispovijed“ sa pokajanjem, već prije 500 godina jedan bivši
katolički svećenik (Martin Luther), shvatio je kakva je to zabluda
kada se ta dva pojma poistovjete.
U
prve tri od svojih 95 teza on je ušao u srž tog problema. Ja sam malo razradio
i pojednostavnio njegovu teološku misao kako bi je čitaoci mogli savršeno
jasno i nedvosmisleno razumijeti
Prva
od 95 teza kaže da vjernik mora živjeti životom pokajanja, tj. donjeti plodove
pokajanje.
Plodovi pokajanja su poslušnost, poniznost i život u slobodi od grijeha (tj. u
skladu sa Božjom voljom). Biblija naime često govori o tome da ljudi koji
prijeđu iz tjelesnog u duhovnog čovjeka (tj. koji dožive
nanovo-rođenje) životom počinju sve više sličiti Isusu. Suština
svega toga je da na kraju čovjek odbaci grijehe zato jer shvaća da
ako želi sjedati za "stolom Gospodnjim", ne može istovrmeno sjedati i
za stolom đavolskim.
Božja riječ kaže da oni koji ostaju u Kristu ne ostaju u grijehu, te da
oni koji žive u grijehu Isusa nisu niti vidjeli niti upoznali. Dakle
kršćanin ne može istovremeno živjeti u grijehu (tj. po željama tijela), a
istovremnno se smatrati kršćaninom. One kršćane koji usprkos svome
nemoralnom životu sebe predstavljaju kao kršćane komentar Biblije u
izdanju "Kršćanske sadašnjosti" zove lažnim kršćanima i
izjednačava ih sa đavoljom djecom.
Drugim riječima ja (kao kršćanin) ne mogu prakticirati spolni nemoral
ijedne vrste (pornografija, izvanbračni spolni odnosi i sl.), biti idolopoklonik,
ili živjeti u grijehu općenito.
Da pojasnim, grijeh nije ono što naša otupjela savijest smatra grijehom, nego
ono što Bog kaže da grijeh jest. On, a ne mi ga definira. Dakle ako Biblija
kaže da je zbijanje dvosmislenih šala ili uništavanje vlastitog tijela
(drogama, alkoholom ili cigaretama) grijeh, onda to jest grijeh, bez obzira na
to što netko tvrdi da nije.
E vidite, problem ljudi u Lutherovo vrijeme bio je isti kao i danas. To su bili
(golema većina) tjelesni ljudi (ne nanovo-rođeni od Duha) koji su
živjeli po željama tjela i nisu se pokoravali Duhu. Samim time što nemaju Duha
Svetoga ti ljudi se niti ne mogu pokoriti Bogu.
Pokajanje znači odbacivanje grijeha
ili okretanje od grijeha. Kako je očito da je golema većina
katolika tada, ali i danas živjela (živi) u kojekavim grijesima očito je
da nisu bili nanovo-rođeni.
Međutim katolička crkva na čelu sa papom napravila je jedan
prijevaran sustav koji ljude uvjerava u to da jesu nanovorođeni kada se
krste kao male bebe i prime sakrament krizme. Na taj način dovela je te ljude
u situaciju da misle da jesu kršćani jer su članovi katoličke
crkve i da su nanovo-rođeni zato jer Crkva to kaže. Drugim riječima
sljepo su vjerovali Crkvi.
Ti ljudi koji nisu nikada niti doživjeli istinsko obraćenje niti ne mogu
okrenuti leđa grijehu. Samim time oni robuju "varavim požudama koje
vode u propast". Luther je to shvatio i ušao u samu srž problema rekavši
da čovjek mora živjeti životom pokajanja da bi se spasio. Drugim
riječima iako mu je Bog spreman oprostiti grijehe, tj. spasiti ga samo
zahvaljujući vjeri, Bog istovremeno zahtjeva od čovjeka da odbaci
grijehe.
Biblija to nazvia pokajanjem, poziv "pokajte se i vjerujte
evanđelju" (Marko 1,15) i danas vrijedi i vrijediti će sve
dok ne dođe "kraljevstvo nebesko". Samo odazvavši se na taj poziv
ljudi mogu biti spašeni, svi drugi
putevi vode u propast.
Kako je katoličkoj crkvi to itekako jasno, osnovan je instrument tzv.
"sakramentalne
ispovijedi", radi se o tome da iako teoretski Crkva od vas zahtjeva da
odbacite neki grijeh i vi se formalno odreknete grijeha i kažete da nećete
više griješiti, u biti vi lažete tj. dajete lažno svjedočanstvo
(krivokletstvo) i umjesto da odbacite grijeh vi činite još jedan novi.
Na taj način ljudi ili prestanu odlaziti na sakramentalnu ispovijed i
nastave živjeti u grijehu (golema većina), ili nastavljaju tu igru
licemjerja gdje istovremeno žive životom u grijehu i redovito ispovjedaju iste
grijehe u beskonačnost. Drugim riječima iako kažu da neće više
griješiti itekako su svjesni toga da je samo pitanje vrememena kada će
opet ponoviti grijeh koji su maloprije ispovjedili. Nažalost, mnogi tu igru
licemjerja nastavljaju do samoga kraja svoga života, istovremeno
uvjeravajući sebe da će biti spašeni zato jer su živjeli
"sakramentalni život", jeli hostiju ili bili "dobri ljudi"
i članovi katoličke crkve.
Luther je to znao, on je bio katolički svećenik i poznavao je tu
teologiju. Znao je koja je zabluda kada se izjednači pojam pokajanja sa
sakramentalnom ispovijedi, tj. stvarnog odbacivanja grijeha od vršenja
kojekavih pokora i ispovijedi.
Sada dolazimo do druge od 95 teza! Luther sada udara u samu srž problema
i govori sljedeće:
"Ovu riječ (pokajanje) ne može se shvatiti kao sakramentalnu
ispovijed koju administrira svećenik"
U biti Luther je rekao sljedeće... Dragi moj prijatelju, pokajanje i
sakramentalna ispovijed, to ti nije isto.
Drugim riječima, za spasenje je neophodno pokajanje, a ne sakramentalna
ispovijed. Ako se pokaješ za svoje grijehe bez obzirao na to primao ti ili ne
"sakrament ispovijedi", ti si pozitivno odgovorio na Božji poziv
(pokajte se i vjerujte evanđelju).
Međutim ukoliko odlaziš na sakramentalnu ispovijed, a istovremeno živiš u
grijehu, ti se nisi stvarno pokajao i biti ćeš kažnjen vječnom
propašću kada se Krist vrati (tj. nisi pozitivno odgovorio na Božji poziv
na vjeru i pokajanje).
Luther je znao što se krije iza ove zablude, naime katolička teologija
tada je tvrdila (i danas tvrdi), da iako ti ljudi (koji idu na sakramentalnu
ispovijed) nisu odbacili svoje grijehe, oni se za njih pokajali. Sada se vi
pitate... kako je to moguće da oni istovremeno žive u grijehu, a
"pokajali su se".
Jednostavno! Pokajali su se "iznutra", njima je žao zbog grijeha, oni
"iskreno žale zbog toga što su učinili", oni "znaju da to
nije uredu" i sl.
E sada dolazimo do treće teze u kojoj Luther razotkriva to
krivovjerje...
"Međutim to ne znači samo unutrašnje pokajanje; Ne, nema
unutrašnjeg pokajanja koje se ne manifestira prema van umrtvljivanjem tijela."
Prije nego objasnim što je Luther tu htjeo reći, moram objasniti da on ne
misli na "mučenje tijela", nego odbacivanje grijeha. lakše je
bičevati se, hodati 50 km na koljenima po brdima oko Međugorja i
slično, nego umrtviti svoje tijelo (prestati udovoljavati željama tijela).
Sada se vraćamo na samu tezu. Luther tu u biti kaže sljedeće...
"Slušaj čovječe, ako ti kažeš da je tebi žao zbog tog grijeha, a
za dva dana opet činiš taj isti grijeh, tebi u biti nije žao zbog njega.
Ti se možda bojiš Boga i iz straha od Božje kazne ti je žao, ali nisi se
pokajao, nisi odbacio grijeh. Između života u grijehu i posvećenog
života u Gospodinu, ti si odabrao ono prvo. Ti možeš govoriti što god
hoćeš, ali sve dok ti ustraješ u grijehu ti se nisi pokajao (odbacio taj
grijeh).
Isus upozorava na to što će na kraju vremena reći onima koji se
zanose mišlju da su kršćani, a istovrmeno žive u grijehu : "Tada
će im kazati: Nikad vas nisam poznavao. Odlazite od mene, zlotvori!"
(Matej 7,23)
Drugim riječima, badava vi riječju tvrdite da pripadate Gospodinu,
ako ga se djelima odričete.
U tom trenutku Luther se još nije pokušao odvojiti se od rimske crkve, još
uvijek je bio katolički svećenik koji je htjeo napraviti unutrašnju
reformu katoličke crkve kao i mnogi katolici danas. Međutim uskoro je
Luther shvatio ono što ti nadobudni katolici nisu još shvatili, a to je da do
promjene katoličke teologije neće nikada doći. Tj. da
katolička crkva nikada neće propovjedati to da je spasenje
(vječni život) moguće dobiti samo i isključivo vjerom i
pokajanjem. Štoviše umjesto da makne sulude dogme poput čistilišta
ili papinstva ona ih je dodatno
proširila i utvrdila proglasivši prije otprilike 140 godina papu nezabludivim učiteljem vjere,
iako je svima očito da je on u zabludi.
Uskoro je na namještenom suđenju Luther osuđen za krivovjerje i
izopčen iz Crkve. tada je papa pokazao svoju pravu narav, za razliku od
Isusa koji je molio Bog da njegovim neprijatlejima oprosti njihove grijehe i da
se spase, papa je u skladu sa sa katoličkom liturgijom proveo obred
bacanja anateme (prokletstva).
Taj čin preuzet je u katolicizam iz tajnih društava i okultno-magijskog
karaktera je. Papa oblači posebnu mantelju, uzima svijeću u ruke, oko
njega stoji dvanaest svećenika koji također drže svijeće. Tada
papa izgovara sljedeće riječi:
"Mi ga odsjecamo od kršćanske zajednice, isključujemo ga od
svete majke Crkve i proglašavamo ga ekskomuniciranim i bacamo prokletstvo na
njega, osuđujemo ga na vječnu vatru skupa sa Sotonom i anđelima
njegovim i svima osuđenima na vječnu kaznu, sve dok on ne raskine
demonske okove, učini pokoru i zadovolji Crkvu, predajemo ga Sotoni na
uništenje tijela.."
Potom svećenici kliču "Fiat, fiat, fiat" (tako neka
bude) i onda svi zajedno skupa sa papom bacaju svijeće na pod.
Međutim, žalosno je što papa nije mogao shvatiti da je onaj koji je upravo
raskinuo demonske okove bio sam Luther, te da je zapravo on sam, a ne Luther
onaj koji će završiti skupa sa Sotonom i anđelima njegovim na kraju
vremena.
Luther je sada bio izopćen iz katoličke crkve. Papa uskoro izdaje
bulu "Exurge domini" u kojoj osuđuje navodnu 41 Lutherovu
zabludu. neke navodne zablude u koje je Martin Luther vjerovao bile su
sljedeće
"Vjerovanje da je spaljivanje heretika protivno volji Duha (Svetoga)"
"Čistiliše se ne može dokazati sa kanonskim spisima" (Biblijom)
i tome slične tvrdnje i vjerovanja...
Tako je počeo zapadni raskol koji traje do danas i trajati će sve do
Kristovg povratka kada će Isus uništiti taj nakaradni sustav koji je Bogu
okrenuo leđa, te stavio ljudske tradicije i filozofije iznad Božje
riječi.
Eh da, grijeh je moguće odbaciti milošću Božjom i djelovanjem Duha
Svetog, međutim potrebno je pokoriti se Duhu Svetomu, prihvatiti isitnu,
izaći iz sustava koji je istini oknenuo leđa i prihvatiti Isusa kao
Gospodina i Spasitelja, potom ga moliti da vam oprosti sve vaše grijehe, a
potom da vam da silu da ih odbacite. I naravno upoznate ljude koji su već
prošli kroz sve to (nanovo-rođene kršćane).
Također, potrebno je skrenuti sa puta katolicizma, jer je nemoguće u
životu krenuti novim putem (biblijskog kršćanstva) ako istovremeno
nastavite ići starim putem katolicizma. Nemoguće je primti Duha
Svetoga u instituciji koja vrvi od demona.
Nemoguće je da vam radosnu vijest navjesti netko tko ju ni sam nije
prihvatio.
Nemojte se zavaravti mišlju da je moguće Duhom biti slobodan u Gospodinu,
a tijelom pripadati instituciji koja vas je dovela u to isto stanje u kojem se
danas nalazite. Radi se o izrazito ozbiljnim stvarima. Vječni život nije
pitanje "mi/oni", "katolici/protestanti", radi se o VAŠEM
životu i VAŠEM spasenju.
Kako će vrijeme prolaziti katolička crkva će imati sve više
liberalnu teologiju, već danas tvrdi i da se "dobri ateisti"
mogu spasiti, isto kao i židovi koji odbacuju Isusa za Gospoda i Spasitelja,
isti oni kojima je Isus rekao da će umrjeti u svojim grijesima ako ne budu
vjerovali da on to jest (Ivan 8,24).
Papa je nedavno rekao da su ljudi nastali evolucijom od
životinja, da se potop koji se dogodio u Noino doba nikada nije dogodio i
slično.
Sada ću vam dati primjer jednog suludog svećenika koji govori o
njihovom pristupu sakramentalnoj ispovijedi.
Pitanje vjernika:
"Ima li smisla ići na ispovijed ako se ne kajemo za ono što smo
učinili, a to smo učinili prilično svjesno? Što ako u nama
nema uopće osjećaja kajanja ili žaljenja?"
Odgovor Isusovca Luke Rađe (122. str. njegove knjige 'Šalabahter za
život')
"Ako nema osjećaja žaljenja i kajanja za ono što si svjesna da
nije dobro - nema veze, ti zauzmi voljni stav žaljenja i kajanja. Znači
'bezosjećajno' se ispovijedi." (glumi da ti je žao op.a)
U slučaju ove vjernice nema niti tzv. "unutarnjeg žaljenja", a
kamoli želje za stvarnim (biblijskim) pokajanjem, a ovaj svećenik ju još
ohrabruje u takvom pristupu.
Ili pak stav ove djevojke koja studira katoličku teologiju i opisuje svoje
iskustvo nakon prvog izvanbračnog seksa:
"Osječajući se užasno krivom otišla sam na ispovijed. Ali se
ponovilo. Ta grana života postala mi je 'ritual' - vođenje ljubavi,
ispovijed, vođenje ljubavi (seksa op.a.), ispovijed... Sve do
jednom kada sam imala najljepšu ispovijed u svom životu. Potreslo me i
odlučila sam nikada više [...] No ja sam opet pala. [...] U međuvremenu
sam prestala ići na ispovijed. [...] Sada imam drugog dečka.
Spolno sam aktivna i dalje. Sama po sebi mislim da nemam problema. [...]
zapravo tražim nekoga tko će mi reći što želim čuti (pogledaj
2. Timoteju 4, 3-4 op.a) [...] A to je jedini 'grijeh' kojeg se ne želim
odreći. Trudim se u svim granama živjeti predano kršćanstvo (osim u
toj jednoj op.a) [...] No sad pitanje: što ima u svemu tome loše? Čemu
zabranjivati?"
E sada je najzanimljiviji njegov komentar na pismo te djevojke:
"Pa, ovako kako si stvar opisala skoro da nema ništa loše [...] Bože
sačuvaj da bih ti sudio. Tvoja savjest je tvoja stvar. I ako zbilja,
unatoč svemu imaš jasnoću i mir u svemu, svaka ti čast"
?!?!?!??!?!?!?!?!?!!'
Uopće joj nije govorio o spasenju, o tome da ne može živjeti u grijehu i
imati spasenje, da se mora nanovo-roditi, pokajati (odbaciti grijeh i
slično).
Ili pak ovog mladića koji ima uistinu nevjerojatnu "priču":
"Od svoje 5. godine samozadovoljavam se. Čak i kad to ne bi bio
grijeh, kad se uzme u obzir koliko često, nazvalo bi se neumjerenost... "
A on mu na to odgovora:
"...nisi perverznjak. naprosto, to je tvoja slabost [...] Ako uspiješ
to tijekom života maknuti, ok. Ali, ako i ostane, nije tragedija. I s tom
slabošću možeš postati svet." (ista knjiga 119.str.)
Drugim riječima, možeš živjeti u nečemu što katolička teologiju
naziva teškim grijehom i biti spaešn. A što mislite kakav je tek njihov stav
prema "lakim grijesima??!!
Zanimljiv je i njegov stav o drugim religijama, evo vam prvo pitanje jednog
vjernika koji govori da je značenje Isusove žrtve na križu
"univerzalno" (svi će se spasiti):
"Pitanje je kako se spašavaju izvanzemaljci ako postoje? [...] A ako su
slobodna bića tj. imaju slobodnu volju onda će se spasiti isto kao i
budist u Kini ili neki dobri musliman usred Iraka" (str 211 iste knjige)
Odgovor:
"Premalo je čvrstih teoloških argumenata, a više pretpostavki. Uostalom
mislim da bi priča o Luciferovu padu trebalo shvatiti kao mit kojim se
pokušalo razjasniti porjeklo zla. Zgodna je, daje naslutiti filozofsku pozadinu
problema - ali i dalje ostaje nedorećena. Briljantan si teolog. Svaka
čast."
Kada čujem šta drobe katolički teolozi dođe mi da povratim, da
neki naš propovjednik vjeruje tako isključili bi ga iz crkve i prije nego
bi objavio takvu knjigu. kako takva osoba može propovjedati o spasenju i
pokajanju???
Zanimljiv
je i članak na stranici katolici.org
u kojem doslovce izjednačuju pokajanje (odbacivanje grijeha) sa
sakramentalnom ispovijedi, bez da uopće spomenu stvarno pokajanje tj. odbacivanje grijeha.
Najbolju propovjed o pokajanju koju sam ikada čuo možete
vidjeti ovdje (pogledajte ju cijelu molim vas)!
O o toj shemi sa sakramentima raspisao sam se ovdje i ovdje, savjetujem vam da pročitate oba članka.
O
pokori kao završnom činu sakramentalne ispovijedi možete čitati ovdje!
-------------------------------------
Autor ovog članka ima
i svoj blog – protestantzg.blog.hr