Pokora, kao završni dio sakramentalne ispovijedi

 

 

Ideja o vršenju pokore, vrlo je stara, ljudi su od davnina vjerovali da svojim djelima mogu umilostiviti bogove. Iz poganskih religija, to shvaćanje preneseno je u katolicizam koji ga je učinio neizostavnim dijelom sakramentalne ispovjedi.

 

Prije nego uđem u samu bit pokore bitno je objasniti neke temeljne stvari vezane uz oprost grijeha.

 

a)     grijesi nam nisu oprošteni zbog vlastitih zasluga (djela) [(Efežanima 2,8]

b)     oprost grijeha je nezaluženi dar Božji (Rimljanima 3,24)

c)      oprost grijeha možemo dobiti isključivo zato jer je Isus umro za naše grijehe na križu i na taj način u potpunosti isplatio kaznu koju smo mi morali otplatiti (Rimljanima 6:23); (1. Korinčanima 15,3)

d)     Bogu se molimo i dobra djela činimo našim bližnjima u znak zahvalnosti za ljubav i milost koju nam je Nebeski Otac dao (Izaija 1,17).

e)     Svaki pokušaj samoopravdanja tj. opravdanja samoga sebe dobrim djelima završiti će tragično po onoga tko to pokušava (1. Korinćanima 1,30)

f)      Opravdani smo jedino Božjom miliošću, ne vlastitim djelima  (Rimljanima 2,6)

 

Sjećam se kada sam kao dijete odlazio svećeniku na ispovijed, pogledom bi prešao preko navodnih „Božjih zapovjedi“ (koje u biti to nisu, jer zapovijedi o kojima govori katekizam ne dolaze iz Biblije), potom „Crkvenih“ (koje također ne nalazimo nigdje u Bibliji), a potom bih nadodao ako bi što imao.

 

Dakako nakon što bih se ja ispovijedio, nastavio bih griješiti, ne zato jer nisam htjeo prestati griješiti, nego zato jer nisam bio nanovo-rođen, nisam imao silu da se oduprem grijehu, niti osobnu zajednicu sa Bogom. Nakon što sam shvatio da ispovijedanjem svećeniku zavaravam samoga sebe i svećenika, prestao sam to činiti u ranoj mladosti.

 

Bitno je napomenuti da sam na svećenika gledo i kao na posrednika. On u biti i ima tu ulogu iako će ju pokušati negirati ako ga to izravno pitate.

 

Ali vratimo se „pokori“. Nakon što bih svećenik obavio obred ispovjedi zadao bi mi pokoru, u pravilu bi to bile neke molitve npr. Zdravo-Marijo, Oče naš, Slava Ocu i slično, na koje sam ja gledao kao na kompenzaciju za moja grešna djela. Drugim riječima, ja učinim grijeh, ispovjedim se svećeniku, „odradim“ pokoru i oprošteni su mi grijesi. Tako bi to nekako trebalo biti prema katoličkoj teologiji.

 

Neke temeljne stvari nisam shvaćao prilikom ispovjedi jer se na njih uopće ne stavlja naglasak (pitanje je dali se uopće spominju), a to jesu

 

a)     činjenica da je Isus umro na križu za moje grijehe (1. Korinčanima 15,3)

b)     da su moji grijesi oprošteni zahvaljujući vjeri u Isusa, Njegoovj žrtvi i njegovoj pravednosti, a ne sakramentalnoj ispovjedi i pokori  (Rimljanima 3,26).

c)      da bih mogao živjeti u skladu sa Božjom voljom moram se nanovo-roditi (Ivan 3,3)

d)     da se Bogu molimo zato jer nam to pričinja radost, a ne za kaznu (1 Solunjanima 5,17)

 

Tek mnogo godina nakon moje zadnje ispovjedi shvatio sam istinu o opravdanju. Isus je onaj koji me opravdao i otkupio. Djelo spasenja za sve ljude bilo je dovršeno na križu, a mi ga moramo vjerom prihvatiti.

 

Prihvaćanje spasenja, odnosno Isusa kao osobnog Gospodina i Spasitelja Sveto Pismo naziva obraćenjem. Od tog trenutka Duh Sveti intenzivno počinje djelovati na našu savijest koja se izoštrava, potom ga mi primamo, a on naš život korak po korak približava idealnom karakteru. Kako napredujemo u borbi sa grijehom (odbacujemo ih jednog po jednog), tako nas Duh dalje vodi ka posvećenju i uvodi nas u istinu (Ivan 15,26).

 

Posvećenje je odnos sa Bogom koji uključuje posvećen život. Posvećen život znači život u skladu sa Božjom voljom tj u slobodi od grijeha. Apostol Pavao kaže da bez posvećenja NITKO neće gledat Gospodina (Hebrejima 12,14). Misli se dakako u kontekstu spasenja.

 

Ako mi samo povjerujemo u Isusa ali naš život ne krene uzlaznim putem (u moralnom smislu), dakle ako i dalje živimo svjetovnim životom, bez ikakve pozitivne tendencije, tj. bez pokajanja (odbacivanja grijeha), tada naše obračenje nije bilo iskreno i mi nismo spašeni.

 

Ukoliko dođe do promjene, koja progresivno napreduje i na kraju nas dovodi u stanje potpune poslušnosti Božjoj volji tada imamo SIGURNOST SPASENJA. I to je ključna stvar, to je ono što golema većina katolika nema, zajedno sa sigurnošću spasenja dolazi i RADOST SPASENJA.

 

Onaj tko to upozna istinski je nanovo-rođen, grijeh nad njim više ne vlada i on je predao svoje tjelo na službu Bogu. Također osoba koja to okusi, htjeti će to podjeliti sa svim ljudima oko sebe. To se zove svjedočenje, zato jer će htjeti tu radost podjeliti sa drugima.

 

Katolici u pravilu ne svjedoče o Isusu upravo iz razloga što nemaju niti sigurnost spasenja, niti radost spasenja, niti osobnu zajednicu sa Isuusom, a golema većina njih u biti nije nikada niti bila spašena, te živi u grijehu. Osim toga njihove misli usmjerene su ovozemaljskim stvarima i ciljevima od kojih ne mogu odvojiti svoj pogled i usmjeriti se na nebesku stvarnost (Kološanima 3,1-2)

 

Dakako takvi ljudi ne mogu svjedočiti o Bogu, niti o njegovoj ljubavi, jer je nisu niti upoznali, niti je ona ikada zaživjela u njima.

 

Drugim riječima, ljudi koji nemaju spasenje nemogu niti govoriti drugima o spasenju.

 

Pojednostavljeno, sakramentalna ispovijed stavlja naglasak na sekundarne stvari umjesto na primarne, primarne su Isus Krist, Njegova ljubav, njegova milost i osobna zajednica sa njim.

 

Bez te zajednice nemoguće je živjeti životom u „Kristu“. I da napomenem za kraj, slobodu od grijeha daje nam Isus Krist, on nas oslobađa od grijeha i daje nam silu da mu se oduprmeo. Dakle Bog nas oslobađa od grijeha, a ne mi sami sebe u svojoj sili kao što sam ja bezuspješno pokušavao i na kraju odustao od toga prestankom odlaska na ispovijed.

 

Dakako većna katolika 95% uopće niti ne ide na ispovijed, većina od te većine nakon što se prestane ispovjedati svećeniku, ne prizanje svoje grijehe niti Bogu, ne shvaćajući da ako ne prihvate Isusa kao Spasitelja, priznaju mu svoje grijehe i ne pokaju se za njih SIGURNO neće ući na nebo.

 

E vidite, to su ozbiljne stvari i o njima osvisi naša vječnost, zato dobro razmislite o svemu ovome, zgrabite Biblije u svoje ruke i sami se uvjerite govorim li ja „sam od sebe“, ili pak sa vama djelim istinu koju je milostivi Bog meni milostivo otkrio. I vi možete biti pobjednici te trke (Djela 20,24).

 

 

*

 

"Da, milošću ste spašeni - po vjeri. To ne dolazi od vas; to je dar Božji! To ne dolazi od djela, da se tko ne bi hvalisao" (Efežanima 2, 8-9)

„... i svi su opravdani darom njegove milosti, otkupljenjem u Kristu Isusu." (Rimljanima 3:24)

"... jer je plaća grjeha smrt" (Rimljanima 6:23)

a "Krist je, suglasno pismima, umro za naše grijehe" (1. Korinčanima 15,3)

"A ako je po milosti, nije više po djelima; jer inače milost ne bi više bila milost." (Rimljanima 2,6)

"Učite se dobrim djelima: pravdi težite, ugnjetenom pritecite u pomoć, siroti pomozite do pravde, za udovu se zauzmite" (Izaija 1,17).

''Od njega je da vi jeste u Kristu Isusu, koji nama posta mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje...'' (1. korinćanima 1,30)

"da učini očitom svoju pravednost u sadašnje vrijeme i da dokaže da je pravedan i da opravdava onoga koji vjeruje u Isusa" (Rimljanima 3,26).

"Bez prestanka se molite" (1 Sol 5,17)

„A kada dođe Branitelj koga ću vam poslati od Oca - Duh Istine koji od Oca izlazi - on će svjedočiti za mene.“ (Ivan 15,26)

"jer bez posvećenja nitko neće gledati Gospodina" (Heb. 12,14)

„Ako dakle uskrsnuste s Kristom, tražite ono, što je gore, gdje Krist sjedi s desne strane Boga! Težite za onim, što je gore, a ne što je na zemlji! (Kološanima 3,1-2)

„Ali ja svega se toga ne bojim i ne marim za svoj život, samo da svršim trku svoju i službu, koju primih od Gospodina Isusa, da posvjedočim evanđelje milosti Božje.“ (Djela 20,24).

 

---------------------------------------

 

Saznati više o sakramentalnoj ispovijedi možete ovdje!

 

Autor ovog članka ima i svoj blog: protestantzg.blog.hr

 

=pokora=