RELIKVIJE

Na početku ove teme želim napomenuti da mi nije namjera nikog povrijediti. Isto tako, želim napomenuti da zaista nemam ništa protiv ljudi koji pripadaju bilo kojoj crkvi - bez obzira što naučavala njihova crkva. Naglašavam, protiv ljudi u crkvi. Mnogi su zaista iskreni. Međutim, problem je u sustavu - ne u ljudima. Stoga, koncentrirajmo se na sustav (sistem) i vidimo odakle on dolazi:

Jedne od najpoznatijih relikvija tijekom prošlosti bili su dijelovi "istinskog križa". Po Europi i drugim dijelovima svijeta bilo ih je raspršeno toliko da je Calivn jednom rekao da bi, kad bi se svi komadi skupili, formirali dobar "brodski tovar". Ipak, Isusov je križ bio tolikih dimenzija da ga je nosio jedan čovjek. Znači li to da se križ čudotvorno umnažao? Takvo je bilo uvjerenje svetog Pailina koji je govorio o "reintegraciji križa, drugim riječima, da se križ nikad nije smanjivao, bez obzira koliko se komada od njega odlomilo." (Kat. enciklopedija, svezak 4, str. 524)

Spomenuti reformator Jean Calvin (1509-1564) spominje nelogičnost relivija iz njegovo doba. Nekoliko je crkava tvrdilo da posjeduje trnovu krunu, drugi da imaju posude koje je Isus korisito u Kani prilikom pretvaranja vode u vino. Nešto od tog vina nalazilo se u Orleansu. Za komad pečene ribe što je je Petar dao Isusus, Calvin kaže: "mora da je bio začuđujuće dobro osoljen, ako se održao tokom tako dugog vremenskog razdoblja."

Uoči svakog Božića, u crkvi svete Marije Velike u Rimu, u svrhzu štovanja, bile su izložene jasle u koje je Krist bio položen pri rođenju. Nekoliko je crkava tvrdilo da posjeduje Isusovu dječju odjeću. U crkvi svetog Jakova u Rimu pokazivali su oltar na koji je bio stavljen Isus priliko prikazivanja u hramu. Monasi iz Charrouya su čak pokazivali i kožicu od Isusovog obrezanja, za koju su tvrdili da kao dokaz orginalnosti ispušta kapi krvi. Nekoliko je crkvi tvrdilo da posjeduju "svetu posteljicu" uključujući tu crkvu u Coulombsa u Francuskoj, Crkvu svetog Ivana u Rimu i crkvu iz Puja ui Velaju. Katolička crkva u Dubrovniku i dan danas tijekom procesije 'Svetog Vlaha' razvlači po ulicama navodne Isusove pelene, iliti 'svete pelenice' (link).

Ostale su relikvije uključivale Josipov tesarski alat, kosti magarca na kojem je Isus uzjahao u Jeruzalem, kalež korišten na posljednjoj večeri, prazan judin novčanik, Pilatov lavor, purpurni ogrtač u koji je bio obučen Isus kad su mu se vojnici rugali, spužvu kojom su mu ponudili ocat, čavle kojima je bio pribijen na križ, uzorke kose djevice Marije (neke smeđe, druge plave, pa crvene, a neke i crne.), njezine suknje, vjenčani prsten, papuče, ogrtač, pa čak i bočicu za mlijeko iz koje je Isus sisao.

Prema katoličkoj vjeri, Marijino je tijelo bilo odneseno u nebo, ali nekoliko raličitih crkvi u Europi tvrdilo je da imaju tijelo njezine majke.

Mnogo je problematičnija priča u vezi s Marijinom kućom. Katolici vjeruju da se kuća u kojoj je Marija živjela u Nazaretu sada nalazi u gradiću Loreto u Italiji kamo su je prenijeli anđeli! Katolička enciklopedija kaže :"Već od petnaestog stoljeća, a možda čak i ranije, "Sveta Kuća" iz Loreta je bila ubrajana među najpoznatija hodočastilišta u Italiji... Unutrašnjost joj mjeri samo 10 sa 4 metra. Na jednom kraju stoji oltar a na njemu kip djevice Marije i njezina božanskog djeteta, potamio od starosti... štovana diljem svijeta na račun božanskih tajni koje sadrži... tu je bila rođena najsvetija Marija, Majka Božja, ovdje ju je pozdravio anđeo i tu je vječna Rjieč postala tijelo. Anđeli su prenijeli tu kuću iz Palestine u grad Terasto (Trsat kod Rijeke) u Iliriji, godine spasenja 1291. pod pontifikatom Nikole IV. Tri godine kasnije, pod pontifikatom Bonifacija VII, ponovno je bila prenesena posredstvom anđela i postavljena u šumu... gdje je tri puta tokom godine promijenila mjesto sve dok nije voljom Božjom zauzela stalnu poziciju na tom mjestu... to što tradicija tako hrabro proglašava svijetu, bilo je potpuno potvrđeno od strane Svete stolice i o tome se ne treba dvoumiti ni trenutka. Više od 47 papa iskazalo je počast hodočaštilištu, a nebrojene bule i pisma proglesiel su, bez ograničenja, istovjetsnot "Santa casa di Loreto" sa svetom kućom iz Nazareta." (Katolička enciklopedija, svezak 13, str. 454)

Odredbom koncila u Trenut bilo je zapovijeđeno da se štuju tijela mrtvih mučenika i na istom je koncilu izrečeno prokletstvo nad onima koji nisu vjerovali u te relikvije: "Sveta tjelesa svetih mučenika... vjernici trebaju štovati jer je kroz ta tijelesa Bog iskazao ljudima mnoge blagodati tako da oni koji tvrde da nismo dužni štovati i častiti posmrtne ostatke svetaca... trebaju biti prokleti kao što ih je Crkva već davno proklela, a i sada ih proklinje."

Oko 750. godine u Rim su neprekidno dolazile dugačke povorke kočija dovozeći neizmjerne količine lubanja i kostura koji su ondje bili sortirani i označavani te su ih pape prodavale. Noću su bili pljačkani grobovi, a grobnice u crkvama su čuvali naoružani ljudi. "Rim je", rekao je Gregorovije, "bio poput pljesnivog groblja u kojem su zavijale i tukle se hijene lakomo iskopavajući mrtva tijela." U crkvi svete Prasede postoji mramorna ploča koja navodi da je 817. gdoine papa Paskal dao s raznih groblja prenijeti u tu crkvu 2300 mučenika. Kada je oko 609. papa Bonifacije IV pretvorio Panteon u kršćansku crkvu, rečenoje da je tom prilikom "28 kola punih kostiju bilo prebačeno iz katakombi i smješteno u profirij, bazen ispod velikog oltara". (Katolička enciklopedija, svezak 2, str. 661)

Stavljanje kostiju i drugih ostataka ispod crkvi zahtijevalo se da time bude posvećeno tlo i zgrada. Dvorska crkva u Wittenbergu, posjedovala je 19000 svetih ostataka. Odlukom drugog koncila u Nikeji, 787. godine, biskupima je bilo zabranjeno posvetiti građevninu ako pritom nisu bile prisutne relikvije, kazna za to je bila ekskomunikacija.

Katolička enciklopedija je u pravu kad kaže da je upotreba "nekog svetog predmeta, najčešće dijela tijela ili odjeće koja je ostala kao spome pokojnog sveca," postojala "prije širenja kršćanstva" i da je"štovanje relikvija, ustvari, na neki način primitivni nagon povezan, osim kršćanskog, s mnogim drugim religioznim sistemima." (Katolička enciklopedija, svezak 12, str. 734)

U jednoj je španjolskoj katedrali bio izložen, kako je rečeno, dio pera anđela Gabrijela koji je on izgubio dok je pohodio Mariju. No provedeno je istraživanje i pronađeno je da je to samo nojevo pero!

Među poznatije relikvije spada zasigurno i „Torinsko platno“, navodno je isus bio prekriven tim platnom dok je ležao u grobu. Radiometrijskim mjerenjima 1988. sa ugljikom utvrđeno je od strane tri nezavisna tima znanstvenika da je platno napravljeno za vrijeme srednjeg vijeka, otprilike 1300 godina nakon što je Isus živio. Takav rezultat u skladu je sa prvim spominjanjem te relikvije – 1353. godine.

Nažalost niti pravoslavlje nije toga pošteđeno, u Crnoj Gori (Cetinjskom manastiru) se čuva navodna „ruka sv. Ivana Krstitelja“. Priča oko te ruke intrigantnija je od one sa „Torinskim platnom“. Navodno ju je ruska kraljevska obitelj dobila da bi se zaštitila od Napoleona. Doduše, iako je Napoleon izgubio rat u Rusiji, iskreno sumnjam da je ta ruka imala udjela u Napoleonovom porazu. Međutim tek sada priča postaje zanimljiva, kada su boljševici podigli pobunu, Romanovi su poslali tu ruku Aleksandru Karađorđeviću koji ju je spremio u Cetinjski manastir. Tamo se čuva i danas odakle je šalju na razgledavanje diljem svijeta. Smatra se da ju je dosada vidjelo preko 3,5 milijuna ljudi. Ljude se poziva na to da se mole pred njom i da joj iskazuju štovanje. Po meni, to je najobičnije idolopoklonstvo.

Moj stav o toj ruci sličan je onom lokalnog šefa OZNE (ex YU sigurnosne službe), naime kada su komunisti išli popisivati imovinu samostana u Cetinju na popisu kojekakvih zlatnih i pozlaćenih predmeta i drangulija našla se i ta ruka. Taj komunista zapisao je za taj predmet da je to „ruka nekog mrtvaca“. Iako nisam komunista, smatram da je ta ruka ništa više od „ruke nekog mrtvaca“. Tvrditi da ta ruka pripada Ivanu Krstitelju je čista špeulacija. Ako ipak vjerujete da je ta ruka nekada pripadala Ivanu Krstitelju, nemojte se razočarati. U Zagrebačkoj katedrali navodno se nalazi komad „drva sv. Križa“, iako nemamo ruku Sv. Ivana Krstitelja, imamo podlaktiva ugarskog kralja Ladislava.

Zanimljivo je da je i samo naše ministarstvo kulture tako naivno da na svojoj web stranici među sadržaj riznice Zagrebačke katedrale dodaje i „  Relikvijar (križ), krakovi mu simboliziraju trolist, urešen filigranom i dragim kamenjem, unutar križa zlatni križić s komadićem Kristova križa, darovanim crkvi zagrebačkoj od biskupa Macelina 1137. g.“

Eto, Crnogorci imaju ruku Isusovog učenika, a mi imam dio Isosovog križa. Ili možda nemamo? Naime, i sama katolička enciklopedija priznaje da su mnoge relikvije sumnjive. „Mnoge od starih relikvija, koje su po pravilu izložene za štovanje u velikim katoličkim svetištima, ili čak u Rimu trebalo bi svakako biti proglašeno krivotvorinama ili podvrgnuto teškoj sumnji... optužba bi se mogla podići i protiv navodnog stupa za bičevanje koji se štuje u rimskoj crkvi svete Prasede i protiv mnogih drugihpoznatih relikvija.“ Kat. enciklopedija nastavlja „... Bogu nije učinjena nikakva sramota ustrajnošću u pogrešci koja je stoljećima bila obdržavana u savršenoj i dobroj vjeri... Stoga je opravdana praksa Svete stolice u dopuštanju da se nastavi kult izvjesnih sumnjivih relikvija“ (K. Enciklopedija svezak 12, str. 737.)

Katolička Enciklopedija pojašnjava, "Katolici nisu formalno vezani na pozitivno obožavanje relikvija, ali je ZABRANJENO prema Koncilu u Trentu, reći da takvo obožavanje ne bi trebalo davati." Drugim riječima, oni katolici koji se ne slažu sa cijelom tom lakrdijom oko relikvija, ne moraju u to vjerovati, ali moraju držati jezik za zubima i ne govoriti protiv toga. Za one koji vjeruju, rimokatolička crkva je više nego spremna pružiti relikvija i svetaca-mučenika koliko god oni mogu poželjeti.

Žalosna je činjenica da su mnogi umjesto štovanja nebeskog Oca „u Duhu i istini“ pribjegli štovanju kojekavih relikvija, kojima je zajedničko jedino to da skreću pogled sa uskrslog Isusa koji će uskoro doći u slavi suditi ovaj svijet. Istog onog koji traži od ljudi da ga vjerom prihvate kao Gospodina i Spasitelja, te da odbace svoje javne i tajne grijehe.

------------------------------------------------

Autor ovog članka ima i svoj blog – protestantzg.blog.hr

==povratak==