Može li katolička Crkva Biblijom dokazati da je svetkovanje nedjelje bila praksa Isusa i apostola?

Može li se Biblijom uopće dokazati da je Dan odmora prebačen sa subote na nedjelju kao što to tvrdi katolička crkva?

Ako vas zanimaju odgovori na ta pitanja, ovaj tekst je stvoren za vas! Tamo ćete naći sve biblijske tekstove koje katolici navode u prilog svetkovanja nedjelje (redosljedom njihovog pojavljivanja u Bibliji).

Neki katolici na jednom jedinom tekstu koji spominje okupljanje nedjeljom (Djela apostolska 20,7) grade cijeli svoj nauk, koji je sam po sebi upitan i suprotstavlja se Božjoj riječi. Stoga ću ući dublje u tekst koji oni mahom navode kao argument u prilog svome neobičnom razumijevanju Božje riječi. Prije ulaska u tekst (iz Djela apostolskih) navesti ću SVE katoličke argumente i redom ih Biblijom pobiti jednog po jednog (savjetujem vam da uzemte Novi Zavjet u ruke):

-------------------------------------------------

„UVEČER TOGA PRVOG DANA U SEDMICI“ (Ivan 20,19) [ISUSOVO USKRSNUĆE]

Katolička crkva jako rijetko navodi ovaj stih da bi dokazala da su se učenici okupljali na zajedničko bogoslužje prvog dana u tjednu (u nedjelju)*.

Zašto je tome tako? Zato jer se ne radi uopće o okupljanju vezanim uz slavlje uskrsnuća. Sada se možda pitate, kako to znamo? Odgovor je jednostavan, piše u Bibliji ali da bi ste ga skužili potrebno je paralelno čitati evanđelja, naime...

U Ivanu 20,18 piše: „Marija iz Magdale ode i javi učenicima da je vidjela Gospodina i da joj je to rekao“, a samo jedan stih iza toga vidimo da se „Uvečer toga prvog dana u sedmici“ (stih 19), Isus pojavio pred učenicima, međutim kratkim pogledom na taj isti događaj (uskrsnuće) u drugim evanđeljima vidimo da iako je Marija iz Magdale to njima rekla, oni njoj nisu vjerovali, samim time očito je da je njihovo okupljanje bilo nevezano uz Isusovo uskrsnuće, pogledajmo te izvještaje:

„Nakon što je uskrsnuo, rano u prvi dan ukazao se najprije Mariji iz Magdale, iz koje bijaše istjerao sedam zlih duhova. Ona to ode javiti njegovim sljedbenicima koji su tugovali i plakali. Ali kad im je rekla da je živ i da ga je vidjela, nisu joj povjerovali. Nakon toga Isus se ukazao u drugom obličju dvojici svojih sljedbenika koji su išli putem iz Jeruzalema na selo. Oni su to javili ostalima, ali ni njima nisu vjerovali. Zatim se ukaže jedanaestorici učenika dok su skupa jeli. Prekori ih zbog nevjere i tvrdoglavog odbijanja da povjeruju onima koji su ga vidjeli poslije uskrsnuća. “ (Marko 16, 9-14)

„Dok su tako zbunjene stajale, uz njih se pojave dva čovjeka u blistavoj odjeći. žene se prestraše i poniknu licem prema zemlji. 'Zašto tražite živoga među mrtvima?' upitaju ih dvojica. Nije ovdje, uskrsnuo je! Sjetite se što vam je govorio još u Galileji: "Sina Čovječjega predat će u ruke grešnicima i raspet će ga, ali on će treći dan uskrsnuti.'' One se sjete da je Isus to rekao. Požure zato s groba to javiti jedanaestorici učenika i ostalima. Bile su to Marija Magdalena, Ivana i Marija, majka Jakovljeva, i još neke žene. Sve su one to ispričale apostolima, ali njima se činilo da je sve to izmišljotina. i nisu im vjerovali.“ (Luka 24, 4-11)

Drugim riječima apostoli nisu znali (tj. vjerovali) da je Isus uskrsnuo, tako da je to okupljanje (iz Ivana 20,19) bilo potpuno nevezano uz Isusovo uskrsnuće i ukazanje Mariji iz Magdale i ostalima ranije tog dana.

* [subota je biblijski gledano sedmi dan u tjednu]

---------------------------------------------------------

„OSMI DAN“ (Ivan 20, 26-27)

“I poslije osam dana bili su opet učenici njegovi unutra, i Toma s njima. Dođe Isus, kad su bila vrata zatvorena, i stade na sredinu, i reče: "Mir vam!" Potom reče Tomi: "Metni prst svoj ovamo, i vidi ruke moje, i pruži ruku svoju, i metni u bok moj, i ne budi nevjeran, nego vjeran!" Tada mu Toma reče: "Gospodin moj i Bog moj!" (Ivan, 26-27)

Ovaj izvještaj na žalost katoličke crkve također uopće ne spominje nedjeljno bogoslužje, štoviše izraz „i poslije osam dana“ odnosi ne osam dana nakon zadnjeg okupljanja koje se dogodilo točno osam dana ranije tj. prvog dana u tjednu (u nedjelju). Osam dana nakon nedjelje nije više nedjelja, nego ponedjeljak.

Kada se Krist javio učenicima prvi put, to nije učinio zato da bi uspostavio nedjelju kao praznik, već zato da bi im „otvorio um da razumiju Pisma“ da se treba ispuniti što je za njega pisano u Zakonu Mojsijevu, u prorocima i u Psalamima (Luka 24,44-46). Kada im se javio osam dana kasnije, ni tada im se nije javio zbog toga da bi posvetio ponedjeljak kao praznik, već se javio zbog Tome, da bi mogao sa njime razgovarati i da bi i njega uvjerio u svoje uskrsnuće. Isus se međutim javio učenicima i treći put, a tom prilikom nije im se javio u nedjelju, nego u jedan drugi dan dok su lovili ribu na Tiberijskom jezeru (Ivan 21,1-14)

Kristova javljanja poslije uskrsnuća nisu se događala po nekom stalnom redu i uzoru. Gospod Isus Krist javljao se pojedincima i grupama, i to ne samo prvog dana, u nedjelju, već i u druge dana na različitim mjestima i u različitim okolnostima, na posljetku ukazao se i tadašnjem progonitelju Crkve i budućem apostolu – Pavlu (Djela 9,3; 1. Korinćanima 15,8).

Međutim kao i u prethodnim slučajevima jasno je da katolička crkva računa na to da nijedan katolik neće ići u Bibliji tražiti tu priču sa „osmim danom“ i shvatiti ono što je iz izvještaja očito, da se radi o ponedjeljku, osmom danu nakon nedjelje, a ne nedjelji, osmom danu nakon subote.

-----------------------------------------

„PRVI DAN SEDMICE“ (Djela apostolska 20,7)

„A u prvi dan sedmice, kad se skupismo da lomimo kruh, govorio im je Pavao, jer je htio sutradan da otputuje, i produljio je govor do ponoći. I bile su mnoge svjetiljke u gornjoj sobi, gdje smo se bili skupili. A sjedio je na prozoru jedan mladić po imenu Eutih, nadvladan od tvrdoga sna; i kad je Pavao govorio dugo, nagnu se u snu i pade dolje s trećega kata, i digoše ga mrtva. A Pavao sišavši pade na njega, i zagrlivši ga reče: "Ne uznemirujte se, jer je duša njegova u njemu!" Onda uzađe, i prelomivši kruh okusi i govorio je još dugo sve do zore, i onda je otputovao. A mladića dovedoše živa, i utješiše se ne malo. A mi ušavši u lađu otplovismo u Asos, da odanle uzmemo Pavla, jer je bio tako odredio, hoteći sam da ide kopnom.” (Djela apostolska 20,7-13)

Bitno je zapaziti više činjenica koje mnogi katolički teolozi ne mogu ili ne žele vidjeti.

a) Taj sastanak bio je večernji sastanak, to je očito iz činjenice daje Pavao produljio govor do ponoći, štoviše „govorio je još dugo sve do zore“ kaže biblijski izvještaj

b) Izvještaj kaže da im je Pavao imao riječ jer je htio „sutradan da otputuje“

c) To je bio oproštajni sastanak pred Pavlov odlazak, jer je po završetku govora u zoru „otputovao“

d) Tvrdnja da se taj sastanak zbio ujutro jednostavnmo ne stoji jer bi bilo vrlo neobično da su počeli sastanak u jutro, a završili ga tek u zoru – idućeg dana (U Bibliji ne postoji nijedan takav sličan sastanak koji bi trajao doslovce cijeli dan)

e) Običaj lomljenja kruha u NZ nije povezan sa nedjeljom, takvi društveni sastanci događali su se svakodnevno (Djela 2,42-46; 27,35)

f) Ako se uistinu radilo o uobičajenom bogoslužju (sa Večerom Gospodnjom), kako to da se glavni dio bogoslužja tj. „lomljenje kruha“ održalo tek iza ponoći?

g) Zašto se ne spominje da je Pavao blagoslovio i podjelio kruh sa drugima, kao što je bila praksa prilikom „Večere Gospodnje“ (Matej 26,26; Luka 22,19; 1. Korinćanima 10,16; 11,24)?

Da li je taj sastanak održan u subotu ili nedjelju navečer?

Kojeg se računanja držao evanđelist Luka? Zasigurno židovskog jer se njime cijelo vrijeme koristio (Luka 23,54; Djela 12,4; 20,6).

Prema židovskom računanju vremena, dan počinje zalaskom sunca uvečer i traje do zalaska sunca idućeg dana, dakle večernji dio prvog dana u tjednu započinje u subotu zalaskom sunca, kao što i subota počinje zalaskom sunca u petak itd..

Zanimljiva je činjenica i da se subota navečer smatra nedjeljom i u rimo-katoličkoj liturgiji. Nedjelja počinje zalaskom sunca u subotu, a večernja misa u subotu se smatra pravom nedjeljnom misom i ispunjava obavezu nedjeljnog sudjelovanja na misi (link).

Dakle, možemo mirne savjesti zaključiti da ako se sastanak zbio u večernji dio „prvog dana u tjednu“, da se radilo ni više ni manje nego suboti navečer.

Ako bi Pavao bio svetkovao prvi dan, to bi onda u ovom slučaju bila samo noć sa subote na nedjelju, jer je zatim cijelog dana putovao. Ovakvo „svetkovanje“ nije bilo dopušteno u subotu, a ne bi bilo ni dobar primjer za svetkovanje nedjelje.

Osim toga, da se to okupljanje dogodilo u nedjelju navečer (večernji dio drugog dana u tjednu), tek tada okupljanje „prvim danom u tjednu“ ne bi imalo smisla jer bi se onda ovdje radilo o „drugom danu u tjednu“ (ponedjeljku), a ne više o nedjelji, pa bi bilo iracionalno na temelju okupljanju drugog dana u tjednu tvrditi da se treba okupljati prvog dana u tjednu (u nedjelju).

Međutim ti isti koji tvrde da je Pavao navodno bio svetkovatelj nedjelje namjerno zaboravljaju činjenicu da je Pavao svetkovao subotu (tj. imao običaj da subotom ide na bogoslužje). To vidimo u Djelima 17,2-3,; 18,4.11; 16,13; 13,42.44 itd...), čak i kada su bili među poganima.

Novi zavjet govori nam puno o Pavlu i njegovom odnosu prema suboti:

“Otplovili smo iz Troade ravno na otok Samotraku. Sutradan smo pristali u Neapolu, a odande otišli u Filipe, velik grad u Makedoniji. Ondje smo ostali nekoliko dana. U subotu smo izišli iz grada i otišli do rijeke misleći da se ondje ljudi okupljaju na molitvu. Sjeli smo i počeli razgovarati s okupljenim ženama. Jedna od njih bila je pobožna žena imenom Lidija, prodavačica grimizna platna iz grada Tijatire. Dok je slušala Pavla, Gospodin joj otvori srce te ona prihvati njegove riječi.“ (Djela 16, 11-14)

Drugim riječima ovdje vidimo da je Pavao subotom propovjedao poganima, Židovi se ovdje uopće ne spominju.

Bitno je zapaziti i još jednu činjenicu. U početku su se oni koji su prihvaćali Krista kao Mesiju okupljali u sinagogama skupa sa Židovima, zato je Pavao, dok je još progonio kršćane „tražio pisma za sinagoge u Damasku da bi, ako otkrije pripadnike ovog Puta, i ljude i žene, mogao svezane dovesti u Jeruzalem“ (Djela 9,2)

Ta činjenica objašnjava nam i neobičnu pojavu, Pavao je naime „svake subote raspravljao u sinagogi i nastojao pridobiti Židove i Grke“ (Djela 14,4)

Isto se događalo i na drugim mjestima. U Solunu je npr. „po svome običaju ušao u sinagogu, te je tri subote raspravljao s njima na temelju Pisma... I neki se od njih uvjeriše te pristadoše uz Pavla i Silu, isto tako i veliko mnoštvo Grka priznavalaca pravoga Boga.“ (Djela 17, 2-4)

U Djelima 13. poglavlje čitamo o Pavlovom dolasku u Antiohiju i opet se događa ista stvar, Pavao ulazi u subotu u sinagogu i opet propovjeda radosnu vijest.

Zapazite sada ovo: „A kad su Židovi izašli iz sinagoge, pogani su ih molili da im ove riječi govore i iduće subote“ (Djela 13,42)

Taj isti stih prijevod Daničić-Karađić prevodi ovako:

„A kad izlažahu iz zbornice Jevrejske, moljahu neznabošci da im se ove riječi u drugu subotu govore.“

Prvi kvalitetan engleski prijevod Biblije iz 1610 to prevodi ovako:

„And when the Jews were gone out of the synagogue, the Gentiles besought that these words might be preached to them the next sabbath.“

A prvi prevodioc Novog Zavjeta na engleski William Tyndale kaže ovako:

“When they were come out of the Synagoge of the Iewes, the getyls besought yt they wolde preache the worde to them bitwene the Saboth dayes.”

Sada se pitate zašto stavljam sve ove prijevode? Zato jer je u katoličkim Biblijama taj stih izmjenjen i glasi ovako:

“Dok su izlazili, pristuni su ih molili da im o tome govore i sljedeće subote” (Djela 13,42 KS)

Zašto je tomu tako? Zato jer je katolička crkva pokušala prikriti činjenicu da su pogani htjeli da im Pavao radosnu vijest govori iduće SUBOTE!

Zašto je to tako bitno? Zato je se po cijelim “Djelima apostolskim” non-stop spominje subota i okupljanja subotom. Ipak katolička crkva svjesno i namjerno prelazi preko toga i na temelju jednog jedinog lomljenja kruha u subotu navečer, tvrdi ne samo da je Pavao svetkovao nedjelju, nego i hrpu stvari o kojima Pavao NIKADA nije govorio.

Katolička crkva naime tvrdi da je nedjelja

a) blagoslovljena

b) posvećena

c) odvojena za svetu službu

d) da bi se i mi trebali nedjeljom okupljati

e) da ne bismo smjeli raditi nedjeljom (tj. da je to grijeh)

f) da je nedjelja dan Gospodnji, iako to Biblija nikada govori

g) da Božja zapovjed koja zapovjeda svetkovanje subote zapravo zahtjeva svetkovanje nedjelje

E vidite na jednom jedinom stihu koji spominje okupljanje u nedjelju oni grade cijelu nauku!!!!

Najvjerojatnije je Luka spomenuo okolnosti okupljanja, vrijeme i mjesto zbog oživljavanja mladića koji je pao sa prozora i kakav je to utisak ostavilo na ostale, a ne zato jer je praksa apostola bila da svetkuju nedjelju

Da li izraz „lomljenje kruha“ nužno znači da se radilo o „Večeri Gospodnjoj“?

Da bi smo to saznali nije potrebno ništa više osim kratkog pogleda u Božju riječ, evo jedan primjera u kojem se spominje lomljenje kruha:

„Sve dok nije počelo svitati, Pavao je molio sve da jedu: 'Danas je četrnaesti dan koji provodite u išćekivanju bez jela, a da niste ništa uzeli. Zato vas molim da jedete, jer je to za vaše zdravlje bitno. Ni jednom od vas neće propasti ni vlas sa glave'. Kada to reče, uze kruh te pred svima zahvali Bogu, razlomi ga i počne jesti. U lađi nas biješe svega dvjesta sedamdeset i šest. Kada se nasitiše, počeše olakšavati lađu bacajući pšenicu u more“ (Djela 27, 33-38)

Kao što vidimo iz ovog primjera (Djela 27, 33-38) „lomljenje kruha“ nije imalo nikakve veze sa „Večerom Gospodnjom“, nego običnim blagovanjem zajedničkog jela.

Može li se tvrditi da su ovakva Bogoslužja (u večernji dio prvog dana u tjednu) bila apostolska praksa (kao što RKC tvrdi) ili puka slučajnost?

Pitanje je da li se u Djelima 20,7 uopće radi o „Večeri Gospodnjoj“ ili zajedničkom društvenom sastanku na kojem se zajedno blagovalo i lomilo kruh, po mome mišljenju, ovdje se definitvno nije radilo o bogoslužju, nego samo o zajedničkom druženju pred Pavlov odlazak (na kojem se blagovalo tj. „lomilo kruh“), međutim čak i da je to bila nekakva vrsta bogoslužja, svima je jasno da se zbog vremena „lomljenja kruha“ (iza ponoći) i trajanja sastanka (sve do zore), ne radi o redovitom bogoslužju, a još manje o ustaljenoj praksi kao što katolčka crkva tvrdi.

Stoga se može mirne savjesti zaključiti da se na temelju Djela 20,7 ne može tvrdti:

a) da su takva bogoslužja (ako je to uopće bilo bogoslužje) bila uobičajena praksa

b) da nam ovo okupljanje govori u prilog tvrdnje da je Pavao zamjenio uobičajeni dan bogoslužja (subotu) sa nedjeljom (pogotovo u svjetlu činjenice da postoji cijela hrpa subotnjih okupljanja u Djelima apostlskim)

c) da se na temelju jednog jedinog okupljanja u subotu navečer može tvrditi da su se apostoli običavali okupljati nedjeljom na bogoslužje

d) da se Božja zapovjed o suboti sada odnosi na nedjelju (pogotovo zato jer NZ nigdje ne izvještava o tome da je došlo do takve promjene)

PS: kada bi u Bibliji pisalo da je Dan odmora (šabat) prebačen sa subote na nedjelju, da treba svetkovati nedjelju u čast Isusova uskrsnuća, da su se apostoli običavali okupljati nedjeljom i sl. i ja bih svetkovao nedjelju, međutim takvo što nigdje ne piše u Svetom Pismu.

----------------------------------------------------------

„PRVOG DANA U SEDMICI“ (1. Korinćanima 16,2)

“Neka svakog prvog dana u sedmici svaki od vas zasebice stavi na stranu ono što mogne uštedjeti, da se ne sabire kad uspijem doći. Čim stignem tamo, poslat ću zajedno s preporukama one koje vi pronađete dostojnima da odnesu vašu ljubav u Jeruzalem. A bude li priličilo da i ja idem, poći će sa mnom.“ (1. Kor 16, 2-4)

Problem je već u samom prijevodu, grčki orginal naime ne kaže „Neka svakog prvog dana u sedmici“, već nešto drugo...

„Po jednom tjedno“.

Riječ koju su preveli sa „tjedan“ je „sabbaton“ (doslovno prevedeno subota), međutim u ovom kontekstu „sabbaton“ označava vrijeme između dvije subote, tj. tjedan dana (ili sedmicu).

Zapazimo jednu zanimljivu stvar, kako je kod nas sedmi dan nedjelja, mi za tjedan dana ponekad kažemo i „nedjelja (dana)“, međutim Pavao, koji je Židov i sedmi dan mu je subota koristi izraz „subota (dana)“ (za tjedan dana).

Također ne piše određeno „prvog“, već (neodređeno) „jednom“ (tjedno). Zapazimo golemu razliku između izraza „jednom tjedno“ i „prvog dana u tjednu“. Riječ „prvog“ (dana u tjednu) implicira na nedjelju, međutim riječ „jednom“ (tjedno) označava bilo koji dan u tjednu.

Zapazimo da prvi prijevod sa grčkog na latinski (vulgata) to ujedno tako i prevodi: "per unam sabbati" (po jednom tjedno), a ne "per primo sabbati" (po prvom [danu] u tjednu).

U biti riječ "dana/danu" uopće se ne spominje u grčkom orginalu, piše "po jednom tjedno", a ne "po prvom [danu] u tjednu" zapazimo bez riječi "dana/danu".

Katolički teolozi kažu da je ovdje Pavao odredio nedjelju kao dan za bogoslužje. Međutim biblijski izvještaj ne spominje niti bogoslužje, niti da skupljanje milodara mora biti „prvog dana u tjednu“ (tj. u nedjelju), niti da su se kršćani okupljali nedjeljom.

Međutim, ako pažljivo pročitate ovaj izvještaj shvatiti ćete da je Pavao u njemu napisao vjernicima u Korintu da odvajaju sredstva za pomoć siromašnima u Jeruzalemu i to kako Pavao kaže „svaki od vas zasebice“, te da se navodno bogoslužje uopće ne spominje.

Skupljati „zasebice“, znači doslovce (sa grčkog orginala) „kod sebe“. „Kod“ je prijevod grčke riječi „blizu“. Riječ „sebe“ (grčki heautou), spominje se 114 puta u Novom Zavjetu i svaki put prevodi se „samog sebe“ tj. „sebe samog“.

Sada dolazimo do riječi koju katolička Biblija prevodi „na stranu“. U grčkom, riječ koju su oni preveli „na stranu“, označava bilo koje mjesto gdje možeš nešto spremiti ili sačuvati. Engleski prijevodi prevode to sa „in store“ (u spremište), ili „at your house“ (kod kuće).

Iz konteksta je očito da se radi o skupljanju milostinje za svete koju će Pavao kad uzmogne doći pokupiti. Gdje bi je mogli pospremiti ako ne „kod svoje kuće“.

Stoga je jasno da sabiranje (iz 1. Kor 16,2) nema veze sa svetkovanjem nedjelje. Pavao kaže da će se taj novac sabrati kada on dođe i da će ga se onda prikupiti i poslati u Jeruzalem.

Pavlov plan je dakle bio (vezano uz prikupljanje milodara) da

a) ga se prikuplja periodično (jedanput tjedno tj. jednog dana u tjednu)

b) osobno (svatko za sebe)

c) privatno (jedan zasebno od drugog)

d) proporcionalno (koliko tko može uštedjeti)

Pavlova preporuka da se odvajanje novca vrši jednog dana u tjednu ima praktični motiv, a ne teološki. Ako bi se čekalo da se novac za svete (vjernike) u Jeruzalemu odvoji npr. zadnjeg dana u mjesecu, moglo bi se dogoditi da vjernik tada ima prazan džep i prazne ruke.

U svakom slučaju, bitno je zapaziti sljedeće stvari, ovaj izvještaj naime uopće ne govori o:

a) zajedničkom okupljanju nedjeljom (prvog dana u tjednu)

b) zajendičkom bogoslužju nedjeljom

c) zabrani rada nedjeljom

d) bogoslužju općenito

Zašto ga katolička crkva onda navodi u prilog svetkovanju nedjelje? Iako vam se to može učiniti neobičnim, njihovi razlozi su očiti, treba iskoristiti svaku priliku da se ljude uvjeri u njhovo razumjevanje Biblije, jer je malo katolika koji će se zagledati u ovaj tekst, dubinski ga proučavati, ili pak shvatiti da iako se spominje „jedan dan u tjednu“, ovaj izvještaj govori o skupljanju milostinje, a ne zajedničkom bogoslužju i to bilo kojeg dana u tjednu, a ne nedjeljom.

Dakle prijevod 1. Korinćanima 16,2 trebao bi glasiti otprilike ovako... „Po jednom tjedno neka svatko za sebe...“ itd...

----------------------------------------------------------

„DAN GOSPODNJI“ (Otkrivenje 1,10)

„U dan Gospodnji padoh u zanos i čuh kako se iza mene ori jak glas poput trube“ (Otkrivenje 1,10)

Novozavjetni pisici nikada ne upotrebljavaju izraz „dan Gospodnji“ u značenju nedjelje. Oni za nedjelju doslovce kažu „prvi dan sedmice“. Apostol ivan je u približno isto vrijeme napisao Otkrivenje i Evanđelje. Ako je izraz „dan Gospodnji“ značio „nedjelja“ logički bi bilo za očekivati da i u svom evanđelju upotrebljava isti izraz, osobito kada nas izvještava o važnim događajim, kao npr. o Kristovim javljanjima nakon uskrsnuća. Ali on to ne čini, već višestruko koristi izraz „prvog dana u sedmici“ (Ivan 20,1; 20,19)

Ako uzmemo izraz „dan Gospodnji“ u doslovnom smislu, onda taj izraz po Bibliji može značiti jedino dan subotni. Krist je gospodar ili Gospod subote, jer ju je on osnovao, blagoslovio i dao ljudima. Subota je Kristov ili Gospodnji dan (Marko 2,27), Izaija izričito naziva subotu „sveti dan Gospodinov“ (Izaija 58,13).

Bitno je shvatiti i da kada Biblija koristi izraz „Dan Gospodnji“, da on ima i eshatološko značenje (dan Isusova dolaska) [kao npr. u 1. Solunjanima 5,2], te da je apostol Ivan u nizu viđenja bio prenesen u budući slavni dan Gospodinov i promatrao mnoge prizore koji su mu se pokazivali jedan za drugim.

Tvrditi da se u Otkrivenju pod izrazom „dan Gospodnji“ izričito govori o nedjelji, je smiješno pogotovo zato jer se „prvi dan tjedna“, tj. nedjelja u Otkrivenju niti spominje, niti izjedančava sa 'danom Gospodnjim', tko god tvrdio suprotno jednostavno nema Biblijsku podlogu za takvu tvrdnju.

---------------------------------------------------------

E sada dolazimo do najzanimljivijeg dijela, većina katoličkih apologeta kada ih suočite sa činjenicom da se Biblijom ne mogu dokazati sljedeće:

a) da je subota promjenjena u nedjelju (tj. da je Bog preko proroka, isusa ili apostola rekao da je subotni odmor prebačen na nedjelju)

b) da bi trebalo svetkovati nedjelju

c) da ne bismo smjeli raditi nedjeljom

d) da je nedjelja posvećena i blagoslovljena od Boga

e) da je upravo nedjelja dan Gospodnji i slično

naći će se u vrlo nezgodnoj situaciji, onda će pribjeći „prokušanom“ receptu, početi će tvrditi da je Isus uskrsnuo u nedjelju te da oni zato slave nedjelju, međutim pritom vam neće napomenuti da nigdje u Bibliji ne nalazimo izvještaj koji bi nam govorio o tome da su učenici imali takva ili slična nedjeljna okupljanja na kojima su slavili uskrsnuće ili pak sam blagadn uskrsa koji je u kršćanstvo preuzet iz poganstva skupa sa poganskim simbolima plodnosti jajima, zečevima i slično.

Kada ih podsjetite na tu činjenicu promjeniti će retoriku te vam reći da u biti nije bitno koji dan svetkujete. Iako je sam Bog rekao sljedeće riječi:

„Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni.”

E vidite, tada ti isti katolici prelaze sa apologetike nedjelje i prelaze na pobijanje subote, iako samo svetkovanje nedjelje 'temelje' upravo na zapovijedi koja zapovijeda svetkovanje subote !

Sada završava polemika oko toga da li je nedjelja „Dan odmora“ i počinje polemika oko toga treba li živjeti po svim Božjim zapovjedima, drugim riječima početi će pobijati 4. Božju zapovjed i tvrditi da je to samo za židove i slično, iako je i više nego jasno da je subota stvorena prilikom stvaranja svijeta i da je stvorena za čovjeka, da će se svetkovati na „novom nebu i novoj zemlji“, da se svetkovala u doba Isusa i apostola itd.

Sve ove činjenice prilično su nezgodne za katoličku crkvu, međutim svakome razmnom kršćaninu očito je da treba živjeti po svih Deset Božjih zapovjedi, uključujući 4., to možete pogledati klikom na ova dva linka od gore.

Iz svih tih razloga katolička crkva nerjetko priznaje da zapovjedi o svetkovanju nedjelje u biti uopće nema u Bibliji, te da se ta ista zapovjed (o nedjelji) u biti temelji na kasnijoj predaji katoličke crkve, a ne na Bibliji.

Na taj način opet se ispunilo proroštvo proroka Izaije kojeg je Isus citirao u evanđelju po Marku!

„A on im reče: "Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke - uredbe ljudske. Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske." Još im govoraše: "Lijepo! Dokidate Božju zapovijed da biste sačuvali svoju predaju.. Tako dokidate riječ Božju svojom predajom, koju sami sebi predadoste. I još štošta tomu slično činite." (Marko 7, 6-9.13)

-------------------------------------------

Zanimljiv tekst pod naslovom „jesu li adventisti legalisti“ iz perspektive katoličke teologije (vezano uz 4. Božju zapovjed) možete vidjeti ovdje!

Ostale protestantske crkve također vjeruju da je Biblijom nedokaziva promejna „Dana odmora“ sa subote na nedjelju, više o tome možete pročitati ovdje! Žalosna je činjenica da mnoge protestantske Crkve svetkuju nedjelju, iako se to radeći povode za Crkvenom tradicijom katoličke Crkve, a ne Biblijom i Božjim zapovjedima koje bi trebale biti autoritet iznad svakog drugog autoriteta.

----------------------------

DA LI JE ISUS KRŠIO SUBOTU?

Katekizam katoličke crkve kaže da nije...

„KKC 2173 Evandjelje izvjescuje o vise slucajeva kad je Isus optuzen da krsi subotnji zakon. No Isus nikad ne oskvrnjuje svetosti toga dana. On joj punom vlascu daje vjerodostojno tumacenje: "Subota je stvorena radi covjeka, a ne covjek radi subote" (Mk 2,27). U svojoj dobroti Isus drzi dopustenim "subotom ciniti dobro" a ne "zlo, zivot spasiti" a ne "pogubiti" (Mk 3,4). Subota je dan Gospodina milosrdjâ i Bozje casti. "Sin Covjecji gospodar je subote" (Mk 2,28).“

Naime, iako Isus je kršio mnoge propise i predaje (vezano i nevezano uz subotu), bitno je naglasiti da su to bile ljudske, a ne Božje uredbe i predaje. Kršeći neke židovske propise vezane uz subotu, npr. o zabrani pomoći bolesnim ljudima u dan subotni, Isus nije kršio subotu.

Razlog iz kojeg je bio optužen za kršenje subote nije imao temelja u Svetom Pismo, nažalost, neki Židovi iz Isusovog vremena smatrali su da ljudske predaje i zapovjedi imaju isti autoritet kao i Božje. Pripisivanjem Božjoj zapovjedi o suboti brojnih nepotrebnih, besmislenih i otežavajućih propisa i odredbi koje Bog nikada nije propisao, oni su zapravo izmjenili smisao same zapovjedi.

Međutim, otišli su i korak dalje - subotu koja je imala za cilj davanje ljudima fizičkog i duhovnog odmora, oni su nametanjem hrpe nebiblijskih propisa pretvorili u teret i opterećenje, a ne dan odmora, mira i blagoslova, da ironija bude veća, na kraju su optužili i samoga Isusa za kršenje subote, a potom ga i razapeli.

Gubeći smisao subote, tj. ne shvačajući da je subota stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote, na kraju su pogubili i onoga koji je stvorio ljudski rod i dao im tu istu zapovijed.

Također, oslobađajući opsjednute demonima na dan subotni Isus ne krši tu istu zapovijed. Davanje duhovnog i fizičkog zdravlja i oslobođenja, spašavanje izgubljenih i slične aktivnosti koje je Isus činio subotom ne spadaju u kršenje subote, štoviše svojim odnosom prema suboti Isusa nam je dao dobar primjer svetkovanja subote.

--------------------------------

ŠTO JE ZAJEDNIČKO SVIMA ONIMA KOJI TVRDE DA TREBA SVETKOVATI NEDJELJU UMJESTO SUBOTE?

Pogađate? Zajedničko im je to da u potpunosti odbacuju cijeli Stari zavjet, pa čak i sva četri evanđelja, koja bez iznimke od prvog do zadnjeg slova govore u prilog svetkovanja subote i uopće ne spominju nedjelju kao dan odmora, tj. dan kojeg bi trebalo svetkovati.

Potom nakon što kažu da je 'Stari zavjet za Židove', da je 'Isus svetkovao subotu jer je bio Židov', a 'Pavao imao okupljanja subotom zato jer je i on bio Židov', u potpunosti izvan konteksta vremena i prostora izvlače jedan stih iz Djela apostolskih koji spominje 'prvi dan u tjednu' i vjerovali ili ne na tome grade svu svoju nauku o nedjelji, odbacujući sve, logičke, zdravorazumske, ali i biblijske argumente koji takvo što apsolutno pobijaju.

--------------------------------------

Autor ovog članka ima i svoj blog – protestantzg.blog.hr!

Ostale nauke i dogme katoličke crkve koje nemaju veze sa biblijskom objavom možete vidjeti ovdje!